Da bi uopšte krenuo proces bilo koje vrste razrešenja, odnosno iscjeljenja bilo koje bolesti, pa i u ovom slučaju dijabetesa, prihvatanje je prvi najneophodniji korak, to je obično onaj trenutak kada je čovjek u saznanju da ima hroničnu ili doživotnu bolest, saznanje da je obolio od neizlječive bolesti. U tom momentu, kada dobije čovjek tu potvrdu, ulazi u jedno stanje psihološkog šoka, što je jedan odbrambeni mehanizam gdje se obično emotivno distancira od teme, gdje bi racionalno mogao da spozna istinu o određenoj situaciji sa kojom se suočio – to je onaj period kada ljudi prikupljaju informacije o bolesti, načinu izlječenja i liječenju, to može da potraje, što kraće traje to brže počinje proces liječenja, što duže traje usporava se mogućnost da se krene na put izlječenja, odnosno period oporavka.
Što prije se osoba osvijesti to prije dođe do osoba koje imaju slična iskustva, koje svojim primjerom mogu pomoći. A to jeste da sa diabetesom može se normalno živjeti ali je neophodno da se pridržavaju određenih pravila u smislu uzimanje propisane terapije, fizičke aktivnosti i unosa zdrave hrane, što nije pravilo koje trebaju poštovati samo ljudi koji imaju dijabetes, već svi oni koji žele da žive zdravim životom.
Zato je važno da skrenemo pažnju ne samo oboljelima već i zdravima, da je jako važno mijenjati način života, stil života, način ishrane, uvesti više fizičke aktivnosti.
Dijabetes ne poznaje godine, dijabetesu nije bitno da li ste muškog ili ženskog pola, dijebetesu nije bitno da li spavate ili ste budni, ne postoji lijek za dijabetes, ne može se spriječiiti.
Život s dijabetesom može dovesti do tjeskobe, tuge i depresije kroz teret koji dijabetes nosi i njegov utjecaj na funkcije i kvalitet života. Problemi u promjenama raspoloženja mogu dovesti do slabijih rezultata samokontrole, zbog smanjene sposobnosti da osoba brine o svom zdravstvenom stanju, ili do nezadovoljavajuće komunikacije na liniji doktor-pacijent.
Svakodnevne brige oko različitih životnih aspekata izazivaju veliki napor i stres koji posljedično može dovesti do depresije. Depresija je poremećaj raspoloženja koji karakteriše niz simptoma među kojima su najčešći negativne misli i očekivanja, beznadnost, samokritičnost i osjećaj bezvrijednosti, povlačenje u sebe, iznenadni gubitak apetita ili pretjerani apetit, nesanica ili pretjerano spavanje, osjećaj krivice, žalosti i tjeskobe, te gubitak energije, interesa i generalna tromost. Ukoliko je ovakvo stanje neprekidno prisutno tokom najmanje dvije nedjelje, a predstavlja promjenu u odnosu na uobičajeno funkcionisanje pojedinca, potrebno je potražiti pomoć kako bi se utvrdilo da li je zaista riječ o depresivnoj epizodi i na koji način osoba može dobiti stručni savjet. Istraživanja pokazuju da među oboljelima od dijabetesa petina njih, ili čak četvrtina, pati od depresije, a najčešćim uzrokom ove povezanosti smatra se stres. Bilo da pojedinac vidi sebe kao “osobu s dijabetesom” ili kao “dijabetičnog pacijenta”, vrlo je važno u smislu emocionalne prilagođenosti i njenog uticaja na samokontrolu. Koliko je ta etiketa zapravo značajna, o tome se vode rasprave, no koncept je neupitan – ljudi koji prvenstveno vide sebe kao “osobu koja ima dijabetes” mogu osjećati veću kontrolu nad svojim stanjem i obavljati samokontrolu bolje, a oni koji sebe vide kao “dijabetinog pacijenta“ podrazumijevaju da ih je dijabetes pretvorio u nekoga čije je stanje loše, pod povećanim su psihičkim stresom te takođe imaju slabije rezultate samokontrole. Širok je izbor strategija koje koriste osobe s dijabetesom za suočavanje s psihološkim stresom. Hoće li stres zbog bolesti negativno djelovati na psihičko zdravlje pojedinca najviše zavisi od strategija suočavanja s bolešću koje pojedinac primjenjuje. Emocionalne reakcije koje služe trenutnom „ventiliranju“ emocija i pražnjenju napetosti učinkovita su reakcija na bolest samo tokom kratkog razdoblja, a dugoročno su povezane s lošim kvalitetom života oboljelih.
Ono što pomaže prilagođavanju na dijabetes je aktivno suočavanje s bolešću i to putem edukacije o potrebnim mjerama i načinima držanja dijabetesa pod kontrolom, te putem traženja informacija i socijalne podrške. Kod socijalne podrške važno je da ona bude primjerena, te da je pojedinac ne percipira kao znak samilosti od drugih ili znak sopstvene bespomoćnosti i nemogućnosti kontrole bolesti. U tom kontekstu važnije je da osoba koja boluje od dijabetesa u svojoj okolini nailazi na prihvatanje, razumijevanje i odobravanje, a ne pretjeranu pomoć oko samog tretmana bolesti. U porodičnoj okolini važno je da su članovi, kao i sami dijabetičari, prvenstveno dobro informisani te da pružaju podršku. Ono što valja istaći jeste da su se grupe podrške od strane drugih dijabetičara poput sastanaka, kampova, radionica dijabetičara, pokazale vrlo korisnima za poboljšanje kvaliteta života i psihičkog nošenja s dijabetesom, posebno u starijoj dobi. Takvi skupovi omogućuju upoznavanje, te su kao takvi izvrsna prilika za razmjenu iskustava i znanja te davanje i primanje socijalne podrške i ohrabrenja od strane ljudi u sličnoj situaciji.
U slučaju da osoba sa dijabetesom primijeti da se ne uspijeva samostalno a ni uz pomoć društvene okoline izboriti s depresijom i tjeskobom, te da zbog toga ima teškoća koje se odražavaju na kvalitet života, najbolje je obratiti se timu za mentalno zdravlje, gdje će uz razgovor dobiti potrebnu pomoć.
Mr Ana Golubović Popović, psiholog
Dom zdravlja “dr Nika Labović” Berane, CMZ
Dodajte komentar