KAKO SE SIFILIS MOŽE DIJAGNOSTIFIKOVATI?
Dijagnozu sifilisa je u ranom stadijumu relativno teško postaviti,ili pomoću analiza krvi (češće se koriste jer se lakše izvode) ili neposrednim pronalaženjem uzročnika pod mikroskopom.
Dijagnostičkim testovima nije moguće odrediti stadijum u kojem se bolest nalazi. Analize krvi se dijele na netreponemske serološke testove na sífilis (npr. VDRL/Venereal Disease Research Laboratory i brzi plazma reagin-RPR/ Rapid Plasma Reagin test) i treponemske specifične na sifilis) testove (npr. TPHA/Treponemal Pallidum Particle Agglutination i FTA-Abs/ Fluorescent Treponemal Antibody Absorption test, T.pallidum Passive Particle Agglutination/ TP-PA assay, različiti enzimski imunoeseji – Enzyme immunoassays/ EIAs, Chemiluminescence immunoassays, Immunoblots ili Rapid Treponemal Assays). Potrebno je obavezno uraditi, pored netreponemskog i jedan treponemski test (najčešće se rade VDRL+TPHA), zato što su netreponemski testovi često lažno pozitivni (npr. kod nekih virusnih infekcija,kao što su variccelae, morbilli, HIV ali i kod limfoma, tuberkuloze, malarije, endokarditisa, sistemskih kolagenoza, autoimunih oboljenja, poslije imunizacija, injekcione terapije, u starijim godinama i u trudnoći)!
Testovi na antitijela na Treponema pallidum postaju pozitivni oko dvije do pet nedjelja nakon infekcije!
U direktne metode dokazivanja spada analiza uzorka serozne tečnosti iz tvrdog ulkusa mikroskopiranjem u tamnom polju eventualno prisutnih živih bakterija, i na ovaj način se dijagnoza može postaviti odmah! Ovo je svakako metod dijagnostifikovanja ranog sifilisa (primarni stadijum)! Problem je što bolnice i laboratorije ne posjeduju uvijek opremu i/ili iskusno osoblje za sprovođenje ove analize, a analizu treba uraditi najkasnije 10 minuta nakon uzimanja materijala za uzorkovanje. Osjetljivost i specifičnost ove analize iznosi oko 80%, tako da se njome dijagnoza može samo potvrditi, ali ne i isključiti.
U direktne metode dokazivanja spadaju još i: direktna imunofluorescencija (koriste se antitijela obilježena fluoresceinom, koja se vežu za specifične proteine bakterija) i lančana reakcija polimerazom-Polimerase Chain Reaction/PCR (analiza pomoću amplifikacije nukleinskih kisjelina, koja se zasniva na otkrivanju specifičnog gena bakterije). Ove analize ne zavise toliko o vremenu izvođenja nakon uzimanja uzorka, jer za njihovo izvođenje nije potrebno prisustvo živih bakterija.
Za praćenje aktivnosti bolesti i kvalifikaciju terapijskog odgovora se koriste netreponemski testovi. Rezultate treba izražavati kvantitativno: četvorostruko povećanje titra, ekvivalent promjeni dva razblaženja ( npr. sa 1:16 na 1:4 ili sa 1:8 na 1:32) se smatra neophodnim za klinički sigurnu razliku između dva rezultata upotrebe istog serološkog testa.Treba koristiti uvijek isti test metod i po mogućnosti isti laboratorij! Npr. VDRL I RPR su jednako validni testovi, ali se njihovi kvantitativni rezultati ne mogu porediti međusobno jer su rezultati RPR titra često nešto viši od VDRL titara. Nakon terapije netreponemski testovi mogu postati nereaktivni vremenom, ali kod nekih pacijenata mogu perzistirati dugo vremena kao odgovor na “serofast” reakciju! Mnogi pacijenti koji imaju reaktivne treponemske testove ostaju reaktivni do kraja života, bez obzira na terapiju ili aktivnost bolesti, tako da se ovi testovi ne mogu koristiti u smislu praćenja terapijskog odgovora! Ako se u toku liječenja netreponemski test pokaže negativnim, treba sprovesti različite treponemske testove (gore pobrojani eseji) za potvrdu rezultata inicijalnog testiranja. Ako je sekundarni treponemski test pozitivan, kod negativnog netreponemskog, osoba koja je ranije liječena ne treba da se više liječi, sem kada se anamnestički, u smislu seksualnih kontakata ne utvrdi mogućnost re-ekspozicije. U tom slučaju, ponavljani netreponemski testovi u dvije do četiri nedjelji se rade da bi se “uhvatila” rana infekcija. Oni bez podataka o ranijem podvrgavanju terapiji treba da se liječe. Ukoliko anamneza i rezultati ispitivanja sugerišu nedavnu infekciju, ranije tretirani pacijent treba da se liječi za kasni latentni sifilis. Ako je sekundarni treponemski test negativan i epidemiološki rizik i klinička mogućnost za sifilis mala, dalja evaluacija nije indikovana.
Za mnoge sa HIV infekcijom, serološki testovi su tačni i pouzdani za dijagnozu sifilisa i nakon odgovora pacijenta na liječenje.
Dijagnoza neurosifilisa se postavlja na osnovu nalaza velikog broja leukocita (pretežno limfocita) i visokog nivoa bjelančevina u cerebrospinalnoj tečnosti (CSF testovi), a u okolnostima poznate infekcije sifilisom – neurološki znaci i simptomi u kombinaciji sa reaktivnim serološkim testovima (CSF-VDRL).
KAKO SE SIFILIS LIJEČI?
Ako je pacijent inficiran manje od godinu dana, pojedinačna-jedna doza penicilina G (benzilpenicilina) 2,4 Mi.j. intramuskularno je obično dovoljna da se infekcija uništi. Koristi se i jedna doza od 2 gr peroralno primijenjenog azitromicina. Kod osoba alergičnih na penicillin upotrebljavaju se adekvatni ljekovi.
Za kasnije stadijume sifilisa potrebno je više doza. Uslijed lošeg prelaska penicilina G u CNS, preporučuje se liječenje neurosifilisa intravenoznom primjenom velikih doza penicilina najmanje 10 dana ili primjenom drugih ljekova ukoliko postoji alergija na penicillin.
Dodajte komentar