Zdravlje u svjetskoj politici – istorijska perspektiva

0
263

Ideja i praksa upravljanja međunarodnim zdrav­ljem razvijala se paralelno sa procesom intenziviranja odnosa između država u oblasti zdravlja, ekonomije, politike, tehnologije, kulture i životne sredine tokom niza vjekova. Proces izgradnje institucionalnih struktura, pravila i mehanizama za sistematsku zaštitu i unapređenje ljudskog zdravlja na međunarodnom nivou, odnosno proces institu­cionalizacije, započeo je tokom XIX v. i to naročito od druge polovine XIX vijeka.

Rani oblici upravljanja međunarodnim zdravljem, u obliku saradnje po zdravstvenim pitanjima između dvije ili više država bili su ograničeni i usmjereni na kontrolu i sprečavanje određenih zaraznih bolesti – kuga, kolera i žuta groznica – koje su predstavljale direktne prijetnje po zdrav­lje stanovnika i ugrožavale slobodan protok roba i ljudi.

Od druge polovine XIX v. realizovane su kolektivne međunarodne akcije u cilju borbe i protiv drugih zdravst­venih prijetnji, uz punu podršku političkih i ekonomskih elita širom Evrope, budući da je bivalo jasno da širenje bolesti ugrožava industrijalizaciju i razvoj međunarodne trgovine. Ovi napori obuhvatali su pokušaje rješavanja pitanja zagađenosti rijeka ili jezera u pograničnim oblas­tima dvije ili više zemalja; regulisanja trgovine alkoholom u zemljama, kolonijama i drugim oblastima kada je postojala percepcija da je njegovo konzumiranje postalo škodljivo po zdravlje; zaštite zdravlja pripadnika vojske tokom trajanja ratnih operacija, uključujući obavezu humanog tretiranja povrijeđenih vojnika.

Godine 1851. uspostavljena je Međunarodna sanitarna konferencija. Kao rezultat brojnih konferencija, usvojen je osnovni princip koji prepoznaje međudržavnu saradnju, uz uvažavanje usvojenih pravila i procedura, kao pretpostavku bolje zaštite stanovnika od zdravstvenih prijetnji i rizika transnacionalnog karaktera. Ovaj princip definisao je i usmjeravao kasnije napore na planu izgradnje međunarodnog zdravstvenog režima.

Početak XX v. obilježilo je osnivanje nekoliko međunarodnih zdravstvenih institucija: Međunarodni sanitarni biro (1902. god.), Međunarodna kancelarija za javnu higijenu (1907. god.) i Zdravstvena organizacja Lige naroda (1920. god.). Uprkos njihovoj raznovrsnosti, ove rane napore na planu izgradnje međunarodnog zdravst­venog režima karakterisala je fokusiranost na direktne prijetnje po zdravlje koje su bile transnacionalnog karaktera i ukazivale na uzajamnu zavisnost država, istovremeno zahtijevajući saradnju i kolektivno djelovanje.

Ideja i praksa upravljanja međunarodnim zdrav­ljem osnažene su i diverziikovane po završetku II svjetskog rata. Zdravlje je ostalo dio međunarodnog prava o zaraz­nim bolestima, oružanim sukobima, radu, trgovini i životnoj sredini. Novi koncepti i ideje javili su se sa osniv­anjem Svjetske zdravstvene organizacije. Za razliku od prethodnih međunarodnih zdravstvenih organizacja (po­put Međunarodne kancelarije za javnu higijenu), SZO post­avlja široku deiniciju zdravlja i promoviše ostvarenje najvišeg standarda zdravlja kao fundamentalnog ljudskog prava. Iako je SZO obezbijedila kontinuitet aktivnosti započetih prije njenog formiranja, napravljen je i iskorak u smislu pružanja podrške zemljama u razvoju i razvijanja strategija u cilju unapređenja prava na zdravlje, kao što su napori na planu ostvarenja univerzalne dostupnosti primarne zdravstvene zaštite u okviru inicijative „Zdravlje za sve do 2000. god”.

SZO funkcioniše kao naučno utemeljena, tehnički fokusirana institucija koja se rukovodi humanitarnom etikom i posmatra zdravlje kao integralni element ljudskog digniteta.

Mandat i ustrojstvo Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) / Regionalna kancelarija za Evropu

Svjetska zdravstvena organizacija osnovana je 1948. godine sa mandatom ostvarenja najvišeg nivoa zdrav­lja za sve. Ustavom SZO iz 1948. god. zdravlje je definisano kao stanje potpunog tjelesnog (izičkog), duševnog (psihičkog) i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti i iznemoglosti.

Ustav SZO obezbjeđuje moralnu i tehničku osnovu za sprovođenje liderske uloge kada je riječ o zdravstvenoj politici i javnom zdravlju.

Kao agencija specijalizovana za zdravlje unutar sistema Ujedinjenih nacija, SZO sarađuje sa 193 zemlje svijeta i predstavlja globalnog lidera u definisanju zdravst­vene istraživačke agende, uspostavljanju normi i standarda i artikulisanju zdravstvenih politika zasnovanih na doka­zima. Na globalnom nivou, SZO pruža tehničku podršku zemljama članicama, prati i procjenjuje zdravstvene trendove, proizvodi i distribuira relevantne informacije i pruža podršku i pomoć u slučaju vanrednih situacija.

Kao jedna od šest regionalnih kancelarija širom svijeta, SZO Regionalna kancelarija za Evropu pruža podršku u 53 zemlje članice, pokrivajući prostrano geograf­sko područje Starog kontinenta. Regionalna kancelarija, sa sjedištem u Kopenhagenu, realizuje svoje vitalne funkcije koje se odnose na formulisanje politika, strategija i programa u tijesnoj saradnji sa šest (6) geografski distribuiranih kancelarija širom Evrope i 29 nacionalnih kancelarija u zemljama članicama. SZO nacionalne kancelarije implementiraju programe tehničke saradnje u tijesnoj saradnji sa nacionalnim vlastima, prvenstveno u formi dvogodišnjih sporazuma o saradnji.

Vrhovni organ odlučivana u SZO je Svjetska zdravstvena skupština, čije sjednice se održavaju u Ženevi, Švajcarska, na godišnjem nivou. Tijelo sa sličnim manda­tom u EURO regionu jeste SZO Regionalni komitet za Evropu, koji se sastaje svake godine u septembru mjesecu okupljajući predstavnike zemalja članica: ministre zdravlja i druge visoke predstavnike zdravstvenih vlasti. Tom prilikom razmatraju se ključni izazovi i usvajaju regionalne politike, strategije i akcioni planovi. Takođe, ovo tijelo nadzire rad i aktivnosti Regionalne kancelarije za Evropu i odobrava fnansijska sredstva. Regionalni komitet, bez sumnje, predstavlja jedinstvenu platformu za dijalog o zdravstvenoj politici u smislu defnisanja njenog koncepta i pravca razvoja, odlučivanja i defnisanja javnozdravstvene politike.