Naša kultura tradicionalno njeguje i podstiče određena uvjerenja o odgovarajućem ponašanjima, naročito s obzirom na uloge i pol. Ova kulturom podsticana uvjerenja mogu onemogućavati ljude da se zauzmu za sebe i da se ponašaju skladu sa svojim pravima. Kada se upražnjava ponašanje koje nije u skladu sa ovim tradicionalnim uverenjima često se javlja osjećanje krivice ili sramote i stida.
Potvrđivanje sebe pred drugim ljudima ili asertacija obuhvata izražavanje ili iskazivanje sebe na način koji podrazumijeva zauzimanje za svoja lična prava i izražavanje svojih misli, osećanja i uvjerenja na direktan, iskren i odgovarajući način, istovremeno vodeći računa i ne ugrožavajući lična prava druge osobe. Osnovna poruka u izražavanju sebe je: Ovo je moje mišljenje. Ovo je moje osjećanje. Ovo je moje viđenje situacije. Ova poruka izražava “ko je osoba” i izgovara se bez dominacije, ponižavanja i degradiranja druge osobe. U asertaciji su uključene dve vrste uvažavanja: uvažavanje sebe, u vidu izražavanja svojih potreba i želja i zauzimanje za svoja prava, uz istovremeno uvažavanje potreba, želja i prava druge osobe. Jačina glasa je odgovarajuća situaciji, kontakt očima je čvrst, ali ne prelazi u piljenje u sagovornika, tjelesni stav i gestikulacija pokazuju snagu i sigurnost, ali ne nadmoć, govor je ravnomjeran, jasan, izražajan i naglašava riječi koje su ključne za poruku koja se saopštava. Druga osoba se osjeća uvaženo i poštovano.
Kada se ponašamo PASIVNO dajemo priliku drugoj osobi da nas povrijedi, jer izražavamo svoje misli i osjećanja na toliko pokoran, popustljiv i izvinjavajući način da druge osobe mogu lako da ta naša osjećanja zanemare. Tada poruka koju šaljemo drugoj osobi jeste: Ja nisam važan – možeš da me iskoristiš. Moja osjećanja nisu važna – tvoja jesu. Moje misli nisu značajne – samo tvoje vrijedi saslušati. Ja sam niko i ništa – ti si superioran. Neverbalno ponašanje obuhvata nesiguran kontakt očima sa upadljivim skretanjem pogleda, nervozno približavanje ili uzmicanje od druge osobe, povijanje ramena, pokrivanje usta rukom, nervoznu gestikulaciju i drvenast tjelesni stav. Glas može biti pjevušeći ili pretjerano mek. Govor je ustežući i ispunjen pauzama, a grlo se često pročišćava. Mimika takođe otkriva nesigurnost, na primjer smijeh ili namigivanje kada se izražava nezadovoljstvo ili bijes. Druga osoba osjeća krivicu ili superiornost.
AGRESIVNO ponašanje, s druge strane obuhvata direktno zauzimanje za svoja prava i izražavanje svojih misli, osećanja i uverenja na način koji je obično neodgovarajući i uvijek narušava ili krši prava druge osobe. Kao cilj ovdje je nadvladavanje i pobjeđivanje, a „pobjeda“ se postiže ponižavanjem, srozavanjem, omalovažavanjem ili nadvladavanjem drugih ljudi tako da se osjete slabijim u odnosu i manje u stanju da izraze i brane svoja prava i ciljeve. Ovdje se susrećemo sa sledećom porukom: Ovako ja mislim – a ti si glup što misliš drugačije. Ovo ja želim – a ono što ti želiš nije značajno. Ovo su moja osjećanja – a tvoja osjećanja se ne uzimaju u obzir. Kod agresivnog ponašanja, neverbalni činioci izražavaju dominaciju i ponižavanje druge osobe. Osoba ne skida pogled sa sagovornika i pilji u njega ispitivački i procjenjivački, oštrina glasa ne odgovara situaciji i glas ima sarkastičan prizvuk. Tjelesni stav je nadmen i često može uključivati gestikulaciju, kao na primjer pokazivanje ili prijetnja prstom. Druga osoba osjeća povrijeđenost i poniženost.
Najčešći razlog zašto su ljudi neasertivni i pasivni u komunikaciji je strah da će izgubiti podršku i prihvatanje od strane druge osobe. Osoba kao da vjeruje “Meni je životno neophodno da me drugi ljudi prihvataju i da budu na mojoj strani.” Ipak, neasertivnost ne garantuje podršku i prihvatanje. Ljudi su više skloni da sažaljevaju, nego da prihvate nekoga ko je neasertivan. Sažaljenje se može pretvoriti u iritiranost i gađenje prema osobi. Postoji nekoliko prednosti koje bi mogle biti dovoljan razlog da odaberemo asertivni pristup u komunikaciji. Prvo, kada se uvažavaju svoja i tuđa prava i želje i kada se konflikt interesa razrješava otvoreno i fer postoje veće šanse (ali ne i stopostotna garancija) da zadovoljimo svoje potrebe i interese u toj komunikaciji. Upražnjavanje asertivnog pristupa vremenom rezultira boljim prihvatanjem sebe i povećanjem samopouzdanja, što dovodi do smanjenja potrebe za tuđim prihvatanjem i odobravanjem.
Ljudi koji su često agresivni u komunikaciji većinom imaju strah da će izgubiti kontrolu nad situacijom i drugom osobom i da će tako postati ranjiviji u komunikaciji. Osoba se ponaša kao da vjeruje: “Od životne je važnosti da budem nedodirljiv i u stanju da kontrolišem druge ljude”.
Add comment