Autoritet i odnos roditelja i djece

Jedno od najuvriježenijih vjerovanja o odgajanju djece jeste da je nužno i poželjno da roditelji koriste svoj autoritet i kontrolu da upravljaju svojom djecom. Na osnovu mnogih sprovedenih ispitivanja, većina roditelja odobrava upotrebu autoriteta.

Autoritet opstaje i potpomognut je mnogim faktorima. Jedan od njih je „psihološki opseg”. Iz perspektive djeteta, roditelj i dijete nisu iste veličine, tj. roditelj je u očima djeteta psihološki veći. To biva potvđeno izrazima tipa: „Moj tata je najveći i najjači na svijetu”. Od roditeljskih figura djeca kreiraju bogove, uzvišena bića koja znaju sve i mogu sve. Dijete je začuđeno širinom roditeljskog razumijevanja, tačnošću njihovih predviđanja, mudrošću njihovog rasuđivanja. Međutim, realna slika je mnogo drugačija od one koju djeca stvore. Ona roditeljima pripisuju osobine koje ne posjeduju, te za koje nemaju realan potencijal. Takvo činjenično stanje ne podstiče roditelje da to otkriju djeci; oni namjerno skrivaju svoje slabosti, ograničenja i nedostatke i potkrepljuju mitove o tome da najbolje znaju sve, te da će djeca na kraju uvidjeti koliko su bili u pravu. To se radi s ciljem da se konstruiše što jači autoritet kojim roditelji kontrolišu ponašanje djece. Psihološka nadmoć predstavlja enorman izvor moći i pošto djeca u njemu vide autoritet kom se pokoravaju, on nosi veliku težinu prilikom vaspitanja djece. Ova vrsta autoriteta može se nazvati pripisani autoritet jer dijete pripisuje određene osobine roditelju i time mu daje moć koju ovaj kasnije iskorišćava u svrhu boljeg odgoja djeteta.

AUTORITET USLOVLJEN DJETETOVIM ŽELJAMA

Za razliku od pripisanog autoriteta koji zavisi od djeteta i njegovog viđenja roditelja, jednu drugu vrstu autoriteta kontrolišu roditelji. Ona zavisi od roditeljevog posjedovanja onoga što dijete želi. U ranoj dobi, a u nekim slučajevima i kasnije, dijete isključivo zavisi od roditelja, kada je u pitanju zadovoljavanje njegovih potreba. Sve dok je dijete u stanju da nešto želi, da mu nešto fali, roditelj ima izvjesnu dozu moći nad djetetom. Nedostatak samostalnosti kod djeteta daje veliku moć roditeljima, tako da oni mogu da manipulišu razvojem djeteta onako kako smatraju da on treba da se odvija. To se uglavnom mijenja kada dijete uđe u pubertet i polako počinje da se osamostaljuje. Ono je tada dovoljno odraslo da samo pribavi stvari koje bi zadovoljile njegove potrebe i stoga je uticaj roditelja sveden na minimum. U tom periodu, opšte je poznato da je djecu jako teško kontrolisati i uticati na njihovo ponašanje jer su skloni pobunjeničkom i ratobornom stavu, generalno, gaje netrpeljivost prema bilo kakvoj vrsti autoriteta ili čak ispoljavaju nepoštovanje roditelja.

NAGRADE I KAZNE KAO VAŽAN IZVOR AUTORITETA

Pošto roditelji posjeduju sredstva koja zadovoljavaju djetetove želje, oni imaju i moć nagrađivanja i kažnjavanja. Vrlo je efektan autoritet koji je baziran na nagradama i kažnjavanjima, jer tada dijete najbolje uči. Pod nagradom se podrazumijeva sve ono što može zadovoljiti potrebe djeteta. Ako je dijete gladno, mlijeko koje mu roditelj daje zapravo je nagrada. Pod kaznom se smatra uskraćivanje djetetovih potreba i nanošenje bola.

Svaki roditelj zna da vrlo lako može uticati na djetetovo ponašanje koristeći se principom nagrada i kazni. Sva ponašanja za koja roditelj smatra da su poželjna bivaju na određeni način nagrađena kako bi se podstakla i uvriježila u psihu djeteta, a sva nepoželjna ponašanja se kažnjavaju kako bi se suzbila. Ovaj princip učenja pokazao se kao djelotvoran i kod životinja i sprove­deni su mnogi eksperimenti gdje su životinje učile i bile manipulisane posredstvom nagrada i kazni. Roditelj nagradama potkre­pljuje određena ponašanja, a kaznama gasi ostale vrste ponašanja. Poslije određenog broja ponavljanja kazni i nagrada dijete se može kontrolisati pukim obećanjem da biti nagrađeno ili kažnjeno ukoliko nešto uradi ili ne uradi.

FAKTORI PRIMJENLJIVOSTI AUTORITETA

Da bi autoritet bio djelotvoran, on mora da ispunjava određene uslove.

■ Individua nad kojom se sprovodi autoritet mora da bude jako motivisana – „mora da bude jako motivisana da radi za nagradu”. Stoga roditelji moraju dobro da ocijene koje su to stvari za kojim djeca žude, stvari za koje su spremna da urade bilo šta i tako se povinuju moći roditelja. Na primjer, roditelji u većini slučajeva neće imati veliki autoritet ako djetetu obećaju da će, ako obavi domaći zadatak, za nagradu dobiti da jede spanać. S druge strane, ako mu se obeća čokoladni kolač, postoji velika vjerovatnoća da će dijete uraditi ono što se od njega traži.