Evidentan napredak u odnosu prema djeci sa smetnjama u razvoju

0
282

[heading]KAMPANJA „GOVORIMO O MOGUĆNOSTIMA” UTICALA NA SVIJEST GRAĐANA[/heading] Zahvaljujući Kampanji Govorimo o mogućnostima, koja je pokrenuta u septembru 2010. godine, gotovo četvrtina građana Crne Gore promijenila je na bolje ponašanje prema djeci sa smetnjama u razvoju, saopšteno je na prezentaciji rezultata kampanje održanoj 14. decembra u Crnogorskom narodnom pozorištu. Istraživanje koje je u novembru, uz podršku UNICEF-a, sproveo Ipsos Stratedžik / Strategic Marketing, pokazali su da je, u odnosu na ispitivanje javnog mnjenja iz avgusta 2010. godine, neposredno pred početak kampanje, ostvaren napredak na planu stvaranja inkluzivnog sistema vrijednosti u zemlji. Svaki drugi građanin kazao je da je naučio nešto novo iz kampanje, dok je procenat onih koji smatraju da su djeca sa smetnjama u razvoju jednako vrijedni članovi društva kao i svi ostali građani, porastao za osam odsto. Čak 23 odsto građana kazalo je da je pod uticajem kampanje promijenilo ponašanje prema djeci sa smetnjama u razvoju, u pozitivnom pravcu. Da pomoć društva i države ne može značajno da pomogne djeci sa teškoćama, smatra 22 odsto građana, što je za 14 odsto manje nego u periodu prije početka Kampanje Govorimo o mogućnostima.

Šef predstavništva UNICEF-a za Crnu Goru, Bendžamin Perks, smatra da istraživanja ne pokazuju samo napredak u vezi sa uključivanjem djece sa smetnjama u razvoju u crnogorsko društvo, već govori i o napretku u opštem stavu o inkluziji, koji se može primijeniti na sve aspekte društva.

„Ova kampanja ima cilj da podrži i mnoge druge aktivnosti koje se tiču reforme dječje zaštite, inkluzivnog obrazo­vanja i aktivnosti na lokalnom nivou kako bi se obezbijedili bo­lji uslovi za život djece i njihova inkluzija u lokalnu zajednicu”, naveo je on. Berks je upozorio da mnoge opštine još nemaju dnevne centre, i dodao da se nada da će tokom naredne godine čuti dobre vijesti o tome.

Premijer Igor Lukšić rekao je da je srećno, bezbrižno i ispunjeno djetinjstvo u društvu koje nudi mogućnosti za svakog svog člana cilj kojem teži svaka odgovorna vlast.

„Crnogorsko društvo je na tim temeljima dio globalne akcije da se svoj djeci, bez obzira na razlike, stvore moguć­nosti da se do kraja iskažu. Jednostavnost i iskrenost dječijeg razmišljanja, ali i snaga sa kojom se suočavaju sa problemima i hrabrost da se u ranom životnom dobu uhvate u koštac sa nedaćama, zadivljuje i daje dodatan impuls Vladi i drugima da daju puni doprinos realizaciji kampanje ‘Govorimo o mogućnostima’  i sličnim projektima”, naveo je on. Moralna obaveza crnogorskog društva je, smatra premijer, da poštuje dostojanstvo svakog djeteta i ulaže u njihovu budućnost. Ta obaveza je, kako je kazao, prepoznata u univerzalnim principima ugrađenim u Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima djeteta.

Kampanju Govorimo o mogućnostima pokrenuli su Vlada Crne Gore, UNICEF i Delegacija Evropske unije u Podgorici, u cilju promovisanja učešća djece sa smetnjama u razvoju u društvenom životu, kroz stimulisanje promjena u stavovima i ponašanju građana prema njima. U kampanju se uključilo više od 100 partnera, među kojima su Savjet Evrope, Sistem Ujedinjenih nacija, OEBS, ambasade, udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju i druge organizacije civilnog društva koje promovišu prava djeteta, privatni sektor, građani, kao i svi štampani i elektronski mediji u Crnoj Gori.

„Nasmijana lica koja krase bilborde širom Crne Gore, video spotovi, brojni događaji organizovani u okviru kampanje, polako ali sigurno uspijevaju da učine ono što je najteže učiniti – mijenjaju svijest i stavove građana i vode raskidu sa tradicional­nim načinom razmišljanja koji je vodio izolaciji djece i njihovom isključenju iz javnog života”, kazao je Lukšić. Prema njegovim riječima, zajedničko odrastanje djece, bez obzira na posebnosti, temelj su ostvarenja otvorenog društva jednakih mogućnosti.

Istraživanje koje je urađeno u avgustu 2010. godine, pred početak kampanje Govorimo o mogućnostima, pokazalo je da u Crnoj Gori postoji značajna socijalna distanca prema djeci sa smetnjama u razvoju. Svaki drugi građanin smatrao je da djeca sa smetnjama u razvoju treba da pohađaju specijalne obrazovne institucije i da treba da žive u institucijama, umjesto da budu u porodičnom okruženju. Samo 42 odsto građana kazalo je da bi prihvatilo da dijete sa smetnjama u razvoju ide u istu školu kao i njihovo, dok je gotovo dvije trećine ispitanika smatralo neprihvatljivim da dijete sa smetnjama u razvoju ide u isti razred sa njihovim djetetom. Više od 40 odsto građana kazalo je da strahuje da će inkluzivno obrazovanje negativno uticati na djecu, a tek svakom petom ne bi smetalo da dijete sa smetnjama u razvoju bude najbolji prijatelj njegovom djetetu.

„Bogatstvo jednog društva temelji se na razlikama koje ono nosi. Naši ideali, standardi i principi, ono čemu učimo našu djecu, njeguju se u porodici i društvu razmjenom ideja i osjećanja. Zato koristim i ovu priliku da vas pozovem da što češće i što glasnije govorimo o mogućnostima, kako bi zaštitili pravo na sreću svakog djeteta”, zaključio je Lukšić.

Tokom programa emitovan je film o kampanji, a uz pjesmu UNICEF-ovog ambasadora dobre volje, Ramba Amadeusa, plesala su djeca sa i bez smetnji u razvoju, uz pratnju hora na znakovnom jeziku.

Voditelj programa Jovan Pavličić, učenik Srednje ekonomske škole „Mirko Vešović” u Podgorici, kazao je da je prob­lem u tome što društvo još ne pruža jednake mogućnosti za svu djecu. Njegova partnerka u vođenju programa, učenica Zavoda za školovanje i profesionalnu rehabilitaciju Nevena Kovačević, rekla je da je Kampanja značila i mogućnost upoznavanja vršnjaka sa kojima se inače ne sretaju, jer, kako je rekla, uglavnom ne idu za­jedno u iste vrtiće i škole.

Oko 200 miliona djece širom svijeta živi sa smetnjama u razvoju. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, ona čine oko deset odsto ukupnog broja djece i mladih na svijetu. Ti statistički podaci podsjećaju da život sa smetnjama u razvoju nije neuobičajen niti nenormalan.

I pored ovih podataka, zbog stigme koja je povezana sa invaliditetom, roditelji i porodice često kriju da njihova djeca imaju smetnje u razvoju, zbog čega su ona nepoznata školama, zdravstvenim službama i njihovim lokalnim zajednicama. Štaviše, svakodnevna životna realnost djece sa smetnjama u razvoju i njihovih porodica, često je povezana sa diskriminacijom i njiho­vom isključenošću iz društvenog života. Njihove sposobnosti se zanemaruju, sposobnosti potcjenjuju, a njihovim potrebama pripisuje se nizak nivo prioriteta. Barijere sa kojima se suočavaju, češće su rezultat odnosa sredine u kojoj žive, nego smetnji u njiho­vom razvoju. Zato je neophodno promijeniti stavove odnosa i društva, kako bi djeca sa smetnjama u razvoju mogla u potpunosti da učestvuju i jednako doprinose životu lokalne zajednice.