Aleksandra Vojvodić
Naučni odgovor na to šta je ličnost je teško dati. Naime, psihologija je iznjedrila na desetine teorija ličnosti i stotine definicija kojima su njihovi autori pokušali da daju svoj doprinos razumijevanju čovjeka. No, ni dan danas se ne možemo konačno opredijeliti za neku od njih. Jedna od definicija koja je rezultat rada značajnih imena u ovoj oblasti, Ajzenka, Katela i Olporta, glasi: Ličnost je relativno trajna i relativno stabilna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije osobe, koja određuje njegovo prilagođavanje okolini, i koje omogućava predviđanje ponašanja. Ova definicija jedna je od onih koje će da nam pomoći da bolje razumijemo ličnost, samim tim i sebe.
Svi mi posjedujemo osobine i karakteristike čija nas kombinacija čini prepoznatljivim i jedinstvenim. U skladu s njima se ponašamo u sredini i društvu koje nas okružuje. Na osnovu njih pravimo neke izbore, biramo ili izbjegavamo određene tipove ljudi, situacije, profesije, hobije i prilagođavamo stil života. Očekivano je da ličnost bude stabilna, samim tim se omogućava predvidljivost na osnovu koje će oni koji nas dobro poznaju najčešće znati šta od nas mogu očekivati.
Kako nastaje ličnost?
Osnovna nejasnoća u vezi ličnosti je da li su naše osobine naslijeđene, odnosno urođene, ili ih stičemo vremenom. Dugo se vjerovalo da ljudi ne mogu da promijene svoju ličnost jer je ona genetski predodređena. U skladu sa tim mišljenjem, svaki čovjek bi trebao svoju ličnost prihvatiti takvom kakva ona jeste, sa manama i vrlinama, i nazvati to sudbinom. Danas, ipak, znamo da ličnost nastaje kao kao rezultat bioloških i sredinskih faktora. Biološku osnovu ličnosti, sa kojom se rađamo i koju smo naslijedili od roditelja nazivamo temperamentom. Karakter je, sa druge strane, naziv za dio nas koji nastaje pod uticajem sredine i procesa socijalizacije koji podrazumijeva iskustva i interakcije sa drugim ljudima.
Još je Hipokrat ukazao na razlike među ljudima koje su biološke prirode i nazvao ih temperamentom. On je ljude podijelio na 4 tipa: sangvinik, kolerik, melanholik i flegmatik. U osnovi njihovih razlika je, prema Hipokratu, bila dominantna tjelesna tečnost: krv, sluz, žuč ili crna žuč. On je uvidio da jedna grupa ljudi, koje je opisao kao sangvinike, ispoljavaju brze i jake reakcije, koje kratko traju i prođu brzo. Oni se, na primjer, vrlo lako i jako naljute, ali ih brzo ta ljutnja prođe. Zatim, kolerici, koji se vrlo brzo i jako naljute, ali ta ljutnja dugo traje. Melahnolici su oni ljudi koji reaguju slabo i sporo, ali kada reaguju reakcija je trajnija. I na kraju, flegmatici, koji imaju slabe reakcije koje i kada ih ima, kratko traju. I danas u narodu možemo čuti da je neko “flegma”. Taj pridjev opsuje osobu ravnijeg afekta, kojoj je manje-više uvijek svejedno, pa često nema značajno jakih emocionalnih reakcija. Dakle, itekako je primijećeno da svi mi, iako smo različiti, imamo neke sličnosti, koje se u slučaju temeperamenta, vidljive još od najranijih dana kod novorođenčadi.
Olport je temperament definisao kao uobičajen i urođen način emocionalne reakcije osobe, uključujući to koliko je osoba podložna reakciji, koliko brzo i koliko snažno reaguje. Danas temperament opisujemo kroz pojmove reaktivnosti i samoregulacije. Dakle, način na koji ćemo reagovati i način na koji ćemo regulisati svoju reakciju je urođen, odnosno naslijeđen. Na primjer, to koliko će nam trebati da se zaplačemo i koliko dugo plačemo bio bi primjer emocionalne reaktivnosti i samoregulacije. On takođe zavisi i od građe nervnog sistema i njegovih osobina, kao i konstitucije samog organizma.
Iako kažemo da je temperament urođen, moramo imati u vidu uticaj sredinskih faktora i na njega. Zašto? Zato što način na koji nekada reagujemo takođe može biti stečen, kao na primjer kod anksioznih poremećaja. Nervni sistem osobe koja ima panični napad burno i snažno reaguje, pri čemu to ne mora biti urođena osjetljivost, već stečena. Kod osobe koja ima napade panike, takva reakcija nervnog sistema nastala je kao posljedica izloženosti dugotrajnom stresa ili traumi. Dakle, moć sredine je velika kada je u pitanju i naš način reakcije. Ali, u osnovi, način reakcije našeg sistema u uobičajenim oklonostima je isti i kao kada smo bili djeca, i biće sličan i kada budemo u poznim godinama. Možemo ga regulisati, kao u slučaju primjera sa paničnim napadima, i vratiti na “fabrička podešavanja” ali samo na onu mjeru koja je već prirodno određena.
Karakter
Riječ karakter nosi porijeklo od grčke riječi koja znači urezivanje. Karakter je iskustvena, socijalna i moralna komponenta, koja nastaje u interakciji sa svijetom, od ranog djetinjstva pa do danas. Karakter stičemo tokom odrastanja i on uključuje: etičke, moralne, društvene stavove i naša uvjerenja i mnogo što šta drugo. Sve ove elemente usvojili smo putem učenja, bilo da je riječ o tome da smo se ugledali na roditelje ili važne osobe, ili da smo samo učili iz svojih iskustava. Na osnovu toga možemo reći da smo mnoge osobine, i djelove za koje osjećamo kao da su dio nas, naučili. Na primjer, uvjerenja o sebi, to da li smatramo da nešto možemo ostvariti, šta mislimo o drugim ljudima, da li im bazično vjerujemo ili ne… Sve to smo naučili u složenom procesu interakcija sa drugim ljudima, sredinom i našim iskustvom. Čak je i naše uvjerenje o tome da li možemo biti srećni i da li zaslužujemo sreću je naučeno. U nama svakodnevno žive uvjerenja, stavov i misli drugih ljudi.
Navedeni proces socijalizacije i adaptacije novog bića u ovom svijetu je visokofunkcionalan. Stvoreni smo da učimo na tihi način. Evolutivni smisao takvih procesa je efikasna zaštita i opstanak. Međutim, na isti način usvajamo nefunkcionalne načine ponašanja i doživljavanja, traume, strahove, pogrešna uvjerenja o sebi i drugima i mnoge stavove. Tada naš karakter postaje izvor poteškoća i može dovesti do supresije naše istinske prirode, naših kapaciteta i sposobnosti. Tu cijenu najčešće plaćamo mentalnim zdravljem.
Da li se možemo promijeniti?
Karakter je čovjekova sudbina (Heraklit)
Razumijevanje kako se ličnost razvija i šta je čini može pružiti uvid u to ko je neko i kakva su njegova iskustva. Isto tako, može nam pomoći da razumijemo ono što se krije iza naših osobina i karakteristika i odgovorimo na pitanje ko smo mi zaista. Takođe, danas znamo da čovjek nije osuđen na one djelove svog karaktera kojima nije zadovoljan ili koji ga čine nesrećnim.
Informacija o tome da je naša ličnost nastala kao rezultat značajnog efekta sredine, i da je moguće uticati na taj efekat u isto vrijeme je dobra i loša. Dobra jer nam ukazuje na to da je promjena moguća, i loša, da ta promjena zavisi od nas. Samim tim, karakter jeste čovjekova sudbina, sve do onog trenutka, dok on sam ne odluči drugačije. Glavno pitanje jeste: Da li želimo da se promijenimo? Što se ličnosti tiče – možemo. Naša ličnost, baš kao i naš mozak, ima bezbroj šansi za razvoj i promjenu, koje zavise samo od nas.
Dodajte komentar