I na kraju, čovjek suočen sa fenomenom mržnje ostaje u dilemi: da li je antropološki pesimizam prof. Raškovića opravdan, jer: „Čovjeku pripada strast. Razum je samoobmanjivač. Jedna generacija bolje razumije drugu po strastima, grubostima, smrti, patnji i krivnji. Zadatak svakog pokoljenja bio bi u traganju prave istine o čovjeku. Ni jedno pokoljenje to nije naučilo. Svako pokoljenje počinje u točki početka. Nema generacije sa lakšim ili težim zadacima. Postoje generacije sa većim ili manjim lažima o sebi. Sve se završava većim ili besmislenijim gomilanjem stvari materijalnog svijeta i golemom inflacijom riječi. Čovjek je ontološki nabijen agresijom. Dobro je naučio principe podčinjavanja i uništavanja. Ostaje […] da se utvrdi što je to čovjek bez pobjeda, bez narcizma, bez vlasti i mržnje. Ako je agresija njegov biološki uvjet i njegova ontologija, naše su nade vrlo male.” (Rašković, J., op. cit.). Nije li, možda, bolje prikloniti se vjeri u trijumf razuma, koju tako optimistički gaji Pjer Žane: „Kad prelazimo u racionalni stadij, u stadij naučnog iskustva, tada konstatiramo da u tom stadiju čovjek nije toliko podložan okrutnim mržnjama ni neobuzdanim ljubavima […] Razumijevanjem pojedinih fenomena proširuju se motivi naših radnji [… ] mi nastojimo da se one poistovjete sa radnjama drugih ljudi […] Vjerojatno će na krajnjem stupnju evolucije sve naše radnje postati besprijekorne […] Ni sam osjećaj nije vječan, jer ništa na svjetu nije vječno: sve evoluira i sve se mijenja.” (Janet, P., op. cit.). Jedno je, ipak, sigurno – kako god riješili ovu dilemu, treba se često prisjetiti mudrih riječi Entoni Stora: „Nama kao vrsti preti opasnost od samouništenja i nikada nećemo steći moć nad destruktivnošću ako sebe bolje ne razumemo […] Mnogo je toga što ne znamo a mogli bismo da saznamo. Da bi čovek opstao, neophodno je da sazna sve što može o sebi, o svom razvoju, potrebama, institucijama, o svojim dobrim i lošim stranama. Iako je čovek u biološkom pogledu uspešan, on po mnogo čemu predstavlja nesavršenu vrstu; ali kakav god on bio, moramo sa njim živeti.” (Stor, E., 1989).
Priredila: Radmila Stupar-Đurišić, dipl. psihološkinja
Add comment