Adrijana Klisić, defektolog – specijalni pedagog
Savjetnik u psihoterapiji
Dom zdravlja Podgorica
Šta učiniti sa partnerskim odnosom koji više nije ono što je bio, a izgledi da će biti bolje sve su manji? Šta ako nema više povjerenja, poštovanja, ljubavi? Da li istrajavati u tom odnosu ili ne? Toliko je pitanja i nije lako donijeti odluku. Porebna je hrabrost, potrebno je djelovanje, uprkos strahu.
Kada govorimo o bračnom odnosu, i to o braku sa djecom, tu je odluku višestruko teže donijeti. Iz raznoraznih razloga: zbog pogrešnih uvjerenja, zbog ekonomske ili neke druge zavisnosti od partnera, “zbog djece” partneri biraju da ostanu u disfunkcionalnom odnosu, ne shvatajući da tako mogu dodatno naškoditi i sebi i svom djetetu. U tim slučajevima treba imati u vidu da dijete uči po modelu. Zapitajte se koju poruku šaljete svom djetetu ostajući u odnosu koji vas čini nezadovoljnim i nesrećnim?! Ukoliko dijete odrasta u porodici u kojoj vlada emocionalna hladnoća, gdje su prisutne učestale rasprave, svađe ili neki oblik nasilja, posljedice mogu biti dalekosežne i na svim nivoima.
S druge strane, odluku o razvodu braka takođe nije lako donijeti i često prođu mjeseci, nakad čak i godine dok osoba konačno odluči da prekine takav odnos. Razvod braka, iz kojih god razloga da je nastao, izuzetno je bolno životno iskustvo i nalazi se pri vrhu skale stresa, odmah nakon smrti bračnog partnera i/ili djeteta. Osoba prolazi kroz proces koji možemo posmatrati kao proces tugovanja sa svojih pet faza, kao u slučaju smrti člana porodice.
U prvoj fazi najčešće je prisutno negiranje, neprihvatanje, poricanje i osoba nastavlja sa životnim obavezama i zadacima kao da se ništa ne dešava. Naravno, potiskivanje je mehanizam odbrane, ali to što je potisnuto ne znači da ne postoji i da ne pričinjava bol. Druga faza je faza protesta gdje su dominantne emocije bijes i ljutnja, pasivno-agresivno, nekada čak i agresivno ponašanje. Nakon nekog perioda nastupa faza pregovaranja ili prividnog prihvatanja, koju često prati i nada da će se nešto promijeniti, poboljšati i da zapravo do razvoda neće ni doći. Međutim, kako realnost potvrđuje suprotno, osoba zapada u depresivnu fazu, fazu očaja i intenzivne tuge, možda i najteže razdoblje za podnijeti. Posljednja faza je prihvatanje i tada se nazire svjetlost na kraju tunela. Ujedno, rađa se i odluka da ćete biti dobro uprkos svemu, jer biti dobro je stvar odluke. Čitav proces traje najčešće između dvije i četiri godine.
Važno je razumjeti da razvod braka prate raznorazne emocije koje se smjenjuju. Često su prisutne ambivalentne emocije, odnosno istovremeno prisustvo ljubavi i mržnje prema partneru, zatim osjećaj tuge, odbačenosti, usamljenosti, strah od neizvjesnosti, a nerijetko se intenzivira i egzistencijalni strah.
Ono što je još važnije, jeste razumjeti da se slične emocije i stanja javljaju kod djece, u zavisnosti od uzrasta. Kada govorimo o strahovima, prisutan je strah da će izgubiti jednog od roditelja zauvjek, da će se jedan od roditelja razboljeti, strah da ne načini pogrešan izbor ukoliko mora da bira između mame i tate (što je preteška odluka za svako dijete), strah da će jedan od roditelja ili oba stvoriti novu porodicu… Nije rijetka ni pojava regresije, odnosno vraćanja na neke ranije stadijume razvoja djeteta. Često se javlja somatizacija, odnosno pojava nekih zdravstvenih smetnji usljed psihološkog pritiska i stresa, a kod školske djece moguće je i popuštanje u školi. U tim situacijama roditelju, a naročito djetetu, potrebna je podrška da prebrodi ovu bolnu fazu života. Uloga roditelja je da prihvati emocije i cjelokupnu situaciju (potiskivanje, otpor i blokiranje emocija samo usporavaju proces oporavka), da ovlada vještinama i razvije osobine za prevazilaženje novonastalih okolnosti (fleksibilnost, tolerancija, strpljenje, vraćanje samopouzdanja i samopoštovanja, razumijevanje, opraštanje, otpuštanje, …), kako bi pomogao sebi i svom djetetu da prođe kroz bolni period sa što manje posljedica. Poželjno je da bivši partneri budu otvoreni za izgradnju novog odnosa, čiji je cilj dobrobit djeteta.
Preporuke:
– Odluke o reorganizaciji porodičnog života donositi zajedno, primarno u interesu djeteta;
– Djetetu saopštiti odluku o razvodu braka tek kada je konačna, i u prisustvu oba roditelja;
– Objasniti djetetu da je to odluka oba roditelja;
– Pružiti djetetu informacije o daljem funkcionisanju, ali izbjegavati govoriti detalje iz partnerskog odnosa;
– Objasniti djetetu da, iako prestaju da budu supružnici, oni će zauvjek ostati njegovi roditelji;
– Objasniti djetetu da razvod nije kraj porodice, možda jeste kraj partnerskog odnosa, ali ne i porodičnih odnosa;
– Naglasiti da dijete nije krivo za razvod braka svojih roditelja, već da je ono nešto najvrednije iz tog odnosa;
– Otvoreno razgovarati sa djetetom o tome kako se ono osjeća;
– Dozvoliti djetetu zajednička okupljanja sa članovima porodica i sa očeve, i sa majčine strane;
– Obezbijediti uslove da se dijete osjeća jednako sigurno i prijatno kod oba roditelja;
– Osluškivati djetetove želje i potrebe i ne nametati svoje odluke usljed povrijeđenog ega ili sujete;
– Ne stvarati pritisak djetetu bespotrebnim ispitivanjem o detaljima kako je provelo vrijeme sa drugim roditeljem;
– Ne svetiti se bivšem partneru uskraćivanjem vremena koje bi proveo sa djetetom;
– Ne vršiti emocionalne ucjene;
– Ne stavljati dijete u poziciju da mora da bira između jednog ili drugog roditelja;
– Potrebno je razumjeti da ste za dijete dragocjeni oboje;
– Prenijeti poruku djetetu (verbalno i neverbalno) da gdje god da je (bilo kod jednog ili kod drugog roditelja), da je okruženo ljudima koji ga vole.
Često roditelji zbog intenzivnog sopstvenog bola, nerijetko i zaslijepljeni bijesom i ogorčenošću, nisu u stanju da sagledaju djetetovu patnju. Dešava se i da jedan od partnera konstantno, zbog nerazriješenih ličnih procesa i karakteristika ličnosti, sabotira razne dogovore oko organizacije života ili finansijske pomoći, zatim u prisustvu djeteta kritikuje i ponižava bivšeg supružnika, ne shvatajući da tako povređuje sopstveno dijete. Važno je odustati od takvog disfunkcionalnog ponašanja, prihvatiti situaciju, a ukoliko postoji potreba za tim, potražiti stručnu pomoć.
Razvod braka je uspješno okončan kada bivši supružnici prihvate situaciju i novonastalne okolnosti. Uspjeh je i kada zrelo biraju da ostanu u funkcionalnom odnosu kao roditeljski par, svjesni svoje odgovornosti, kada sve odluke, kako sadašnje tako i buduće, donose zajedno i u interesu svog djeteta.
Dodajte komentar