Danas je teško pristupiti pro-ana društvu bez provjere, dokazivanja identiteta i preporuke. Zajednice i sestrinstva uglavnom okupljaju ženske članove, iako ima i muškaraca, ali u malom broju. Poklonice pro-ana pokreta tvrde da proaktivna anoreksija nije poremećaj, već stvar izbora. One kažu da pro-anu ne treba miješati sa anoreksijom nervozom, jer pro-ana nije bolest ili poremećaj od kog osoba “boluje”. Pro-ana je način života, koji počinje slobodnom voljom. Pro-ana je samokontrola, za razliku od oboljelih od anoreksije nervoze koji se ne mogu kontrolisati. Pro-ana sljedbenice se inspirišu fotografijama manekenki, citatima koji im pomažu da izdrže, i fotografijama gojaznih osoba, koje im služe kao opomena šta će postati ukoliko budu previše jele.
Bulimiju (neurotskaproždrljivost) karakterišu ponavljane epizode prejedanja, koje prati osjećaj krivice, što se kompenzuje postupcima “čišćenja” – povraćanjem, zloupotrebom laksativa ili naknadnim izgladnjivanjem.
Karakteristično je da najčešće nema velikih promjena u tjelesnoj masi. Obično te osobe imaju normalnu ili malo povećanu težinu. Bulimija se javlja kod oko 2-3% mladih žena i uspješno se liječi. Postoji gubitak kontrole nad jelom i stalna briga za tjelesni izgled i tjelesnu težinu.
Oboljenje se pretežno javlja kod mladih djevojaka i žena (rijetko i kod mladića) i česta je posljedica prethodne anoreksije. Blaže forme ovog poremećaja su nekad prisutne i kod osoba normalne težine, kao i kod onih koji nikad nisu patili od anoreksije. Nema gubitka želje za hranom, čak nezadrživa glad može biti posljedica i reakcija na hronično svjesno i kontrolisano gladovanje. Ovi restriktivni obrasci ponašanja dovode do bulimične epizode. Kod osoba koje pate odbulimije gubitak kontrole hranjenja se javlja bar nekoliko puta nedjeljno. Najčešće, traje manje od dva sata, ali nije rijetko da traje duže. Nekontrolisano se konzumiraju visokokalorične namirnice kao što su: sladoled, čokolada, slatkiši, peciva, čips… Odmah iza prejedanja slijedi faza čišćenja (povraćanje, laksativi, diuretici) koja je neodvojiva od faze prejedanja i integralni je dio ovog sindroma, neophodan za dijagnozu.
Postoje dva tipa bulimije:
Tip čišćenja – bulimičarke svjesno izazivaju povraćanje da bi se riješile hrane prije nego što se ona svari i tako sprečavaju dobijanje na težini. Uz to koriste i druga sredstva, poput laksativa i diuretika, a rade i klistiranje.
Tip vježbanja – ovaj tip bulimije je dosta rjeđi, javlja se u svega 7% slučajeva. Kod ovog tipa bulimičarke pokušavaju da ponište efekat unijete hrane tako što se poslije epizode prejedanja bace na pretjerano vježbanje, trčanje ili aerobik. Prvi, “tip čišćenja” takođe može da upražnjava vježbanje, kao sekundarni vid kontrole kalorija.
Zdravstvene posljedice bulimije su gubitak kalijuma, što izaziva poremećaj u rada srca, oštećenja i gubitak zubne gleđi, upale i potencijalno pucanje zida jednjaka, ulkusna bolest želuca, pankreatitis, pucanje zida želuca, prolivi ili opstipacija zbog zloupotrebe laksativa.
U pozadini poremećaja bulimije je depresivna komponenta, nisko samopoštovanje i niska samoocjena, pa je stručnjak za mentalno zdravlje neophodan član terapeutskog tima. Osobe koje pate od bulimije su svjesne da imaju problem i najčešće liječenje počinje na njihovu inicijativu.
Poremećaji ishrane su ozbiljna, ponekad životno ugrožavajuća, višeuzročna oboljenja sa tendencijom stvaranja začaranog kruga koji rezultira ozbiljnim fizičkim i psihičkim propadanjem mlade osobe. Radi se o stvarnim, složenim i vrlo ugrožavajućim stanjima koji uzrokuju ozbiljne posljedice po zdravlje i ukupno funkcionisanje mlade osobe. Mladim osobama koje pate od ovih poremećaja neophodna je stručna pomoć. Što se liječenje prije započne, veći su izgledi za uspješno fizičko i psihičko ozdravljenje. Prevencija, sa druge strane, zahtijeva da svi segmenti društva priznaju da problem postoji, i da udruženo rade na tome da do ovih poremećaja ne dođe. Ovdje se, prije svega, misli na međusobnu saradnju školskih, porodičnih i zdravstvenih sistema.
Jedite sve što organizam traži, za skidanje kilograma nisu dovoljna stroga pravila i gvozdena disciplina, već i zdrav razum.
Piše:
Mr. sci med. Radmila Nešić
Predsjednica Saveza udruženja zdravstvenih radnika Srbije Ulcinj, 54. Susreti zdravstvenih radnika
Add comment