XI Medikal konferencija
Doktor medicine, specijalista psihijatrije i edukant[1] psihoterapije Vladimir Đurić, sa zavidnim praktičnim iskustvom u ovoj oblasti i ne manjom popularnošću, bio je gostujući predavač na Jedanaestoj Medikalovoj konferenciji održanoj u Budvi. Kao neko ko ima sreću da u okviru svog profesionalnog poziva spoji lijepo i korisno, te da uči ljude kako da budu srećni, samozadovoljni, hrabri itd. ne čudi zašto je njegovo gostovanje privuklo veliku pažnju i interesovanje od strane stručne publike.
Sesija naslovljena Vizija bez kompromisa: bezbjedni ljekovi, zadovoljni pacijenti, bila je s razlogom ishodište predavanja dr Đurića sa inspirativnim nazivom Svjetlost na horizontu: razbijanje okova depresije. Ovom prilikom odgovoreno je na niz, čini se, zanemarenih pitanja o tome: šta je depresija, da li je to tuga, kakav je svijet depresivnih osoba, kako se ta stanja liječe, kakvi mogu biti efekti psihoterapije i dr. Ujedno, predavanje dr Đurića podstaklo je na otrežnjenje u vezi s tim kako se lako prelazi ova granica, te da svaka osoba može biti žrtva ovog stanja psihičke okovanosti.
Stanje pakla u duši
Depresija predstavlja bolest koja se, po objašnjenju dr Đurića, može naći apsolutno na svakom mjestu na planeti ali i kod svakog od nas. Iako je uvriježeno mišljenje da je tuga depresija, postoje bitne razlike. Tuga je, kako je ovom prilikom objašnjeno, poprilično zdrava emocija, sa kojom se svi suočimo u situacijama životne ugroženosti ili nekih velikih neprilika u životu. Glavni simptom depresije je apsolutni gubitak zadovoljstva, odn. kada ljudi apsolutno više ne mogu da osjete zadovoljstvo ni u čemu što im je pričinjavalo zadovoljstvo prije toga. U pitanju je raspoloženje koje liči na tugu, ali to nije tuga. — To je jedna praznina, to je jedno ništavilo, to je jedan potpun pakao u duši, to je jedna ideja da nikada neće biti dobro i da će život biti samo mučenje i ničega lijepog do kraja. To je jedno smanjenje energije, povećan zamor i umanjena aktivnost — kaže dr Đurić. Postoji velika stigma prema ovim pacijentima koji najčešće ne mogu da ustanu iz kreveta niti da išta urade i koji se nalaze u začaranom krugu gdje im je pakao u duši, apsolutno ih ništa ne raduje a oni nemaju energije da promijene bilo šta.
U tipične simptome depresije mogu se ubrojati: oštećenje koncentracije i pažnje, pri čemu oni postaju mnogo manje efikasni, zatim smanjen nivo samopouzdanja ili samopoštovanja, jedno veliko osjećanje krivice koje može da ide od običnog preko neurotičnog do psihotičnog, gdje ljudi misle da ne zaslužuju da žive i dišu vazduh koliko su manje vrijedni; potpuno sumanuti pogled na budućnost, da nikada neće biti dobro, nema smisla da se borimo, a sve to vodi u suicid. Suicid je najčešći uzrok depresija i to je poseban razlog zašto se mora biti jako obazriv u psihijatriji.
Depresija kao povod eutanazije
Ilustrujući ozbiljnost posljedica depresije, dr Đurić je naveo primjer odobrenja eutanazije koja je izvršena ženi koja je imala ovakvu emotivnu patnju. Depresivna pacijentkinja doživjela je saobraćajnu nesreću u kojoj su poginuli njen suprug i dvoje djece. Iako potpuno psihijatrijski zdrava do tog trenutka, i pokušala sva moguća medicinska liječenja, nakon godinu dana se pokazalo da je njena emotivna bol toliko velika da joj je dozvoljeno da se izvrši eutanazija zato što su u cilju saniranja njenog psihičkog stanja iskorišćeni svi dostupni psihijatrijski ljekovi i medicina nije mogla dati više nikakav efikasan odgovor.
Značajan uticaj genetike, djetinjstva i životnog iskustava
Postoje dva tipa depresivnih ljudi: oni koji mnogo jedu i spavaju, i oni koji malo jedu i malo spavaju. Depresija se klasifikuje na blagu, umjereno jaku i teške depresivne epizode, što je posebno važno utvrditi zbog terapijskog pristupa. Najvažniji zadatak je procjena psihičkog stanja. Na osnovu genetike, djetinjstva, životne istorije i aktuelnog života pacijenta može biti jasno da li se radi o genetskoj uslovljenosti psihijatrijske bolesti, što je slučaj u oko 60%. Već sad na eminentnim klinikama u svijetu moguće je, kako nas obavještava dr Đurić, radiološki potvrditi depresivnost.
Genetika i epigenetika mogu da dovedu do depresije i drugih psihijatrijskih bolesti. Djetinjstvo je ekstremno važno zbog ambijenta u kom se razvija mozak djeteta. Životna istorija, takođe, može biti važna zbog toga što postoje različiti načini odgovora na situacije koje dovode do ovih promjena.
Za tretman teške depresije danas su dostupni jako efikasni ljekovi, a psihoterapiju, koja je uglavnom namijenjena za oštećenja nastala u djetinjstvu, možemo, po riječima dr Đurića, nazvati popravkom uspomena iz djetinjstva. Glavni ljekovi za liječenje depresije su antidepresivi koji se ekstremno propisuju u zapadnom svijetu. 2 od 10 najpropisivanijih ljekova u Americi su antidepresivi. Ipak, ova praksa na Istoku nije realnost, pa oni skoro da uopšte ne propisuju ljekove. Psihijatrijski pacijenti liječe se ljekovima, nepsihijatrijski psihoterapijom, a antidepresivi liječe čitav set neuroza i, paradoksalno, mnogo bolje liječe teške od lakih depresija. Teške depresije su, kako kaže dr Đurić, genetski uslovljene, a antidepresivi će uvijek dati potencijal da ovakvi pacijenti budu srećni.
Ljudi su depresivni zbog pristupa problemu
Emotivno-bihejvioralna terapija pokazuje, kako je ovom prilikom objašnjeno, da ljudi nikada nijesu uznemireni zbog onog što im se dešava u životu nego zbog tumačenja tih stvari i njihovih razmišljanja o tome. — Većina ljudi koji dolaze na psihoterapiju doći će zbog nečeg što imaju u životu: bračni problem, smrtni slučaj, nezaposlenost, siromaštvo ili sl. i svi oni žele to da promijene. Ono što mi radimo na psihoterapiji, mi ih učimo da mijenjaju uvjerenja — kaže dr Đurić. Riječ je o sistemu uvjerenja gdje osobe mogu mijenjati način razmišljanja koji će ih dovesti u kognitivne, emotivne, bihejvioralne posljedice koje će im biti mnogo zdravije. Time će se doći do promjene iz nezdravih emocija i nezdravih patoloških ponašanja u ponašanja i emocije koji su prihvatljivi.
Boks: Suština psihoterapije, po objašnjenju dr Đurića, odnosi se na slučajeve kad problem nastane zbog podizanja onoga što muči pacijenta sa nivoa želje na nivo moranja (npr. sa: „Ja moram imati dijete” na: „Ja sam potpuno bezvredna kao žena zato što ne mogu da imam djecu”). Kada nastane to užasavanje koje je „smak svijeta” u vezi s tim da više nikada neće biti srećni u psihoterapiji se u stvari radi na ublažavanju ovih stvari „da se sve spusti za jednu oktavu: da moranje postane jako velika želja”, da užasavanje pređe u bezbroj alternativnih načina kako se može doći do radosti u životu. Ljudsko biće je, kako poručuje dr Đurić, previše kompleksno da ne bi moglo da ima svoju vrijednost.
Dr Đurić smatra da je, zbog toga što je život ekstremno težak i ne znamo šta nas čeka, najvažnije da se naoružamo što većim resursima: da obezbijedimo sebi finansijski prihod, da imamo autentične ljudske i emotivne odnose, da regulišemo pitanje smisla i pitanje radosti. Svako treba da ima svoje parče hljeba, odn. nešto od čega će živjeti. Bitno je da se taj posao voli, da se u njemu bude dobar, da je to potrebno okruženju i da može da se zaradi novac za pristojan život. U vezi s autentičnim ljudskim/emotivnim odnosima najvažnije je da pronađemo ljude sa kojima ćemo provesti život, što će trajati i sa kojima ćemo se izboriti protiv depresije u životu. Ljude za cijeli život najbolje ćemo naći ako oni posjeduju fundamentalne vrline koje su nama potrebne, šta god to bilo: dobrota, čestitost, poštenje, zabavnost i dr. Pored toga, jako je važno da nemaju neoprostive mane preko kojih je nemoguće preći. Kada se okružujemo ljudima za cio život bitno je da sa njima možemo da ostvarimo otvorenu, iskrenu i intimnu komunikaciju. Naša intimna shvatanja su ono oko čega se sami sa sobom dogovorimo.
Što se tiče pitanja pronalaženja smisla dosta odgovora može dati egzistencijalistička terapija koja tvrdi da je najbolji lijek za depresiju da čovjek nađe neki svoj smisao: neko svoje zašto na osnovu kog će dati svoj odgovor. Dr Đurić nas s tim u vezi upućuje na Viktora Frankla koji sugeriše tri odogovora: dati smisao životu, uzeti ga od života, i biti heroj. Radost je veoma važna, a pogotovu ambiciozni ljudi to često zaborave. — Radost je ekstremno važna i svi mi imamo neki potreban nivo radosti koji nam je potreban da bismo bili dobro raspoloženi. Zato treba imati svoje strasti, hobije, relaksacije, uživanje i rutine i uvijek se njih držati — zaključuje dr Đurić.
Anita Đurović
[1] Završni nivo edukacije iz racionalno emotivne i kognitivno-bihejvioralne psihoterapije – REBT
