Prof. dr M. Peković
Kada se pomene pojam tišine mogu se dobiti različiti odgovori, u smislu čuđenja na to pitanje, do različitih odgovora i reakcija, recimo, do želje da se sazna nešto novo o tom tako prisutnom i raširenom fenomenu. Taj fenomen dobro je „poznat“ na Istoku, dok se Zapad tek u novije vrijme interesuje za njega.
Do sada ovim fenomenom najviše su se bavile religija, filozofija i psihologija.
Naime, od iskona je postojala želja i interesovanje ljudi da se pozabave o ovoj tako prisutnoj i tako zagonetnoj pa i mistreioznoj pojavi, kojoj smo svi svjedoci na ovaj ili onaj način.
Na Istoku se vjeruje da se ona pokazala plodotvornom u mnogim sferama života i rada čovjeka, dok se Zapad za tu pojavu tek „budi“. Ljudi „boljeg“ i „većeg uma“ zagovaraju tezu o skrivenim moćima i potencijalima koje čovjek posjeduje, koje su „zarobljene“, a posjeduju veliki plodotrorni naboj, treba ih „aktivirati (reaktivirati), što se može postići tišinom, odnosno ćutanjem.
Neki autori i poznavaoci ovog fenomena nude brojne dokaze o učinkovitosti tišine, kako na personalnom tako i na društvenom planu u smislu njene ljekovitosti za cjelokupno zdravlje, mentalno prevashodno, kao i socijalno blagostanje.
Tišina, posebno u formi meditacija, privlači maštu mnogih ljudi i može da vodi ljude u raznim pravcima i oblastima za koje se ljudski um svjesno ili nesvjesno interesuje. U svakom slučaju, svjesna upotreba mašte nije briga samo pojedinaca zalutalih u paranaučne, odnosno nadčulne fenomene, već i grupa ljudi. Otvoreno ili prikriveno ona ja zauzela značajno mjesto u životima mnogih ljudi i u dobru i u zlu. Zato je mašta dostojna intersovanja i dubljeg ispitivanja.
Da bi mašta bila od koristi i efekta, terba joj se podvrći, pri čemu treba poštovati pravila i principe koji se koristi kod njene upotrebe, koju upražnjavaju (rade) za to obučene i „obdarane„ osobe, kada mašta može biti moćno sredstvo potraga za „izgubljenim“ tajnama u čovjeku, posebno duhovnim, njenim najdubljim slojevima i njihovj inkarnacij (reinkarnaciji). Na taj način se može otkriti i dokučiti dragocjen i potentan matarijal, koji predstavlja nezamjenjive vrijednosti za individuu, njen razvoj, zrenje i relano mjesto u stvarnosti.
Upotreba tišine i njeno značanje različito je doživljavana u različitim vremenima i različitim mjestima. Naime, u religijskim učenjima uključujući i neke filozofske škole, kako na Istoku tako i na Zapadu, tišina se na različite načine upotrebljavala i upotrebljava. Međutim, i u nekim drugim oblastima tišina se koristila na više načina, koji korespondiraju sa religijskim učenjem, odnosno upotrebom tišine (ćutanja). Smatra se da su religijska iskustva prava laboratorija čiji podaci i rezultati mogu da doprinesu stabilnijem i bogatijem životu.
Svjedočenja sa raznih strana mislilaca, svetaca, mistika i duhovnih vođa i tradicijska bogatstva predstavljaju značajne kriterijume da prihvatanje i osmišljavanje ćutanja (tišine), znače otvorena vrata za prihvatanje tišine kao dragocjenog „metoda,“ te njene neograničene mogućnosti, kako za crkvu tako i za one koji tragaju za samostalnim ostvarenjem, veze s božanstvom, kosmosom, svemirom, što predstavlja put za premošćavanje jaza koji se nalazi između pojedinaca i cjeline, čiji je čovjek djelić, što predstavlja svjesnu ili nesvjesnu izvornu težnju čovjeka.
Dejstvo tišine, odnosno njene aktivnosti na mentalno i tjelesno zdravlje, trebalo bi ispitati zbog dugog zanemarivanje njenih „moći“ i nerazumijevanja paranaučnih iskustava u kojima se čovjek oduvijek susretao i diskriminacije prema njoj, njenoj duhovnoj moći, pod nekritičkom navalom materijalne nauke zapadnog svijeta. Bilo bi po čovječanstvo plodotvorno ako bi mogli da se iskoriste i prodre iza granica čovjekovog trenutnog znanja o sopstvenom biću, što bi dovelo do kritičkog zaokreta na putu čovjekovog napretka i otkrića jedne nove i drevne “riznice bogatstva i moći.“
Postoje različite vrste ćutanja, odnosno tišine. Najviše i najčešće se govori o religijskoj tišini (ćutanju). Njena spoljna ekspresija veoma liči na duboku zamišljenost. Obje se ogledaju kroz neizražavanje, povlačenje u sebe, okretanje od spoljašnjeg svijeta i zanemarivanja spoljašnjih podsticaja. Ali među njima ima i razlika. Postoje i oni tipovi tišine čiji je cilj manje vidljiv od promišljnja i zamišljenosti, i naučnog mišljenja, koje podrazumijeva svjesne i podrobnije pripreme. Ti složeni tipovi tišine (ćutanja) zahtijevaju više skretanja pažnje sa konvencija života. Ovo povlačenje i odvajanje od spoljašnjih podsticaja predstavljaju osnovni minimum, neophodan da bi se energija koja je u vezi sa ćutanjem koncetrisala i usmjerila u središte bića, da bi se iskoristila za biće koje ga praktikuje, njegovo snaženje, od čega koristi ima i zajednica kojoj pripada.
Razmišljanje prethodi tišini, odnosno ono je njen preliminarni oblik.
Razmišljanje je slično tzv. refleksivnom mišljenju, koje se bavi spoljašnjim eksternim problemima, što takođe zahtijeva tišinu, u kojemu se primjenjuju činjuenice i teorija, od čega se religija distancira i vice versa. Ovdje je napor usmjeren ka pomjeranju granica saznanja fizičkog svijeta. Dočim, religijsko čutanje i mišljenje ima sasvim drugu orjentaciju. Ono takođe proširuje granice, ali te granice se nalaze u samom biću. Ono istražuje unutrašnji a ne spoljašnji svijet, subjektivno, a ne objektivno. Usmjereno je ka kontroli i integraciji sopstvenog bića, a ne kontroli spoljašnjeg svijeta i okoline.
Istraživače i tragaoce religijskog svjatonazora i učenja više interesuje život i njegovi nevidljivi zakoni i putevi. Oni se ne bave vlastitim odnosom prema drugim, nego odnosom prema biću. Fenomeni koje interesuje materijalistički mislilac sekundarni su za religijskog. Za religijskog mislioca glavno interesovanje je natčulni svijet. U religijskom razmišljanju (mišljenju), svijet vrijednosti i kvaliteta veći je od vrijednosti konkretnih i materijalnih činjenica, te se tako energija bića akumulira u meditaciji i tišini „srca“ i usmjerava ka takvim aspektima realnosti. Na taj način, tišinom i ćutanjem „stiže“ se u viši život, „ispunjeniji život“, „veza s bogom“, „transformacija bića“, „uvid u prirodu sopstvenog bića“ (koristi se metoda metanoje).
Za praksu ćutanja u okviru religije neophodna je prethodna priprema, stišavanje fizičkog, emocionalnog i mentalnog života.
Religija zna da je mir uma prvi korak ka ćutnji. Iz toga treba da proizilazi opuštenost i mir. Pristalica religijske ćutnje (tišine) „isključuje“ sva tjelesna čula, da bi tišina ovladala, prodrla i ovladala njegovim najdubljim duhovnim slojevima.
Ćutanje (tišina) može biti pojedinačna (personalna) i grupna (kolektivna). Situacije u kojima se ćutanje upražnjava su brojne, formalne i neformalne. U običajima svih naroda, u svim zemljama, nijema tišina je prihvaćena uglavnom kao simbol ili način izražavanja dubokog poštovanja, ozbiljnosti i odanosti. Tako recimo, svake godine nakon Prvog i Drugog svjetskog rata u mnogim zemljama obilježava se dan primirja i Pobjeda, dvominutnim (trominutnim) ćutanjem u znak sjećasnja na mrtve. Kod nas, a i drugdje se „minutom“ ćutnje odaje počast nakon smrti neke ugledne ličnosi (mahom političara). Navodi se primjer Egleske, gdje je premijer V. Čerčil zatražio tišinu u vremenu krize, kao predah da se svaki pojedinac sam suoči sa njom. Poznata je tišina koja zavlada u publici, nakon završetka dirljivog govora, kada nastupi tajac (tišina).
U oblasti religije, više nego u drugim oblastima javnog života, nalazimo najraznovrsnije i najizraženije vidove ćutnje (tišine), koji se upražnjavaju javno i grupno. Folklorno nasljeđe obiluje brojnim dešavanjima u kojima je govorenje bilo nepoželjno. Takvu tišinu mogao je da naruši samo neki autoritet, recimo sveštenik, učitelj i slično. Tako ispada da tišina ima svojstva suštastvenog i moćnog jezika i sredstva komunikacija sa nadzemaljskim moćima i sferama.
Religijski (Sveti) obred tišine predstavlja jedinstveno iskustvo samim sa sobom, kome sve ostalo u tom periodu treba da teži i da se doživi onaj uzvišeni trenutak službe u kome će ono „Potpuno Drugo“ prodrijeti u prisustvo vjernika, donoseći im iskustvo tajnovitosti, straha i ljepote.
U nekim zemljama, poput Engleske, Francuske i Njemačke uvedeno je ćutanje (tišina), kao sredstvo za zadovoljavanje jedne duboke ljudske poterbe, kao sredstvo za suprotstavljanje duhovnom siromaštvu i alijenaciji, koji proističu iz formalzma.
Savremeni teolozi shvataju da je za upražnjavanje viših stupnjeva tišine neophodna i mentalna i emocionalna zrelost, jer tišina može donijeti duhovno okrijepljenje i snagu samo zrelim vjerenicima i ljudima. Svjedoci smo da hiljade ljudi koji odlaze u crkve ili kapele, čine to mahom da bi se oporavili u periodima nervne napetosti i slično, da bi se predavali razmišljnju, odvojeni od vreve i raznih stres situacija.
Još od drevnih vremena vjerovalo se da tišina (ćutanje) ima ljekovita svojstva i snagu okrijepljenja. Već je rečeno da po tom pitanju najdalje su pošla i poznata iskustva religije (religija). Ćutanje samo po sebi često puta zna da bude melem za svoje rane, bilo da su one tjelesne ili mentalne. Iza ćutanja nastaje okrepljenje, dobija se neka nova snaga. U narodu se kaže „strpljen spašen“, a Ivo Andrić tome dodaje „svaka je zlatna (riječ) koja iza zuba ostane“.
Postoje zvanične religijske zajednice terapeuta u hrišćanskoj crkvi, osobito katoličkoj. One su bile posvećene liječenju tijela i duše, a moć čudesnih izlječenja nije bio rijedak. U pravoslavnoj crkvi njeni velikodostojnici praktikuju da se osame (povuku) u ćelije (kelije), posebne odaje, po više dana i noći u potpunoj samoći i tišini. Podsjetimo se i čudotvornih moći moštiju Sv. Vasilija u Ostrugu i crkve Sv. Tripuna u Kotoru, i nepegledne kolone poklonika (pohodnika) koji tamo hitaju u tišini, a vraćaju se ozarena lica, jer su odahnuli i okrijepili se. Na crkvenim ritualima praksa je da se ćutu, a samo svešteno (svetovno) lice govori, sa čijih usana se čita njihova blagost, spokojstvo i empatija. Takvi rituali osnažuju duhovne moći, o čemu govore Platon, Sokrat i drugi. Jačanje duhovnih moći o čemu govori Platon, ticalo se ne samo intelekta i sposobnosti rasuđivanja, nego i razvoj intuicije, kako kaže Bergson.
Ćutanjem i spokojstvom čekanja na dotok duhovnih snaga, bio je preduslov za regeneraciji i duha i tijela.
U Zen budizmu se vjeruje da religiozno iskustvo ostvareno kroz tišinu oslobađa akumulirane unutrašnje moći, koje su mahom potisnute ograničavanjem od strane spoljašnjeg svijeta. To iskustvo „prosvjetljuje“ ličnost, ljudsko biće, koje se sada „ponovo rađa“. Tako se šire novi horizonti i novo vrednovanje života.
Taoizam je poznata istočnjačka tradicija, smatra da posvećenost taou (načinu) ostvarivana u spokojstvu (tišini) vlastitog bića vraća stanje „prirodnog jedinstva“. Time se dešava povraćaj urođenih svojstava i potraga za vlastitim bićem koje je bilo „zarobljeno“ spoljašnjim konvencijama. Posvećenost tišini i unutrašnjem životu dobijaju se nadprosječne moći i vrline, tvrde taoisti. I to nije sve, dobrobit pojedinca je i društvena dobrobit koja proističe iz ove vrste čutanja, što se ogleda u ozarenju okruženja.
Naznačeno korespondira sa misterijom i mistikom, ali mu to ne umanjuje moć, ni vrijednost, odnosno upotrebljivost, iako je ono učenje o tajanstvenom, nadčulnom, nadnormalnom, nadnaučnom, transcendentalnom itd. To je put ka oboženju čovjeka. Joga, filozofsko-religiozno učenje, pledira na jakoj koncetraciji volje (ćutanja, može da razvije u sebi natprirodnu snagu, na taj način dolazi do pročišćenja i spasenja duše. Ona se danas dosta upražnjava u svim djelovima svijeta.
U nauci (teologiji) ima nedostupnih mjesta gdje Bog nije želio da dublje prodremo, a ako pokušamo osjećajno da smo što dublje, ulazimo sve više u tamu, tako da na ovaj način spoznajemo nedokučivu veličanstvenost i bespomoćnosti ljudskog razuma. Bog stvarajući svijet nije ostavio otvorena sva vrata za sve ljudske probleme, „od toga su u grobu ključevi…“ , kaza Njegoš.
