U predškolskoj dobi (dobi igranja) presudno se utiče na budućnost djeteta. Dijete treba da ima obzira prema okolini, da očvrsne prema neugodnim utiscima. Važno je postići rano navikavanje na samostalnost (pri uzimanju hrane, oblačenju, svlačenju, navikavanje na čistoću). U igri je važnije da dijete samostalno modelira u pijesku, glini, nego da se igra gotovim igračkama, zbog formiranja stvaralačkog duha.
Djetetu ne treba previše zabranjivati, niti popuštati. Kaznu treba izvršiti tako da ono zna šta je dopušteno, a šta nije, ali ipak da osjeća ljubav i autoritet roditelja. Greške koje roditelji čine u vaspitavanju djece su: preblago ili prestrogo vaspitavanje, maženje, zapostavljanje djeteta, nedosljednost (danas maze, a sjutra kažnjavaju). One mogu nastati i u slučaju kada majka ima histerični strah od bolesti djeteta.
Naročito se loše vaspitavaju jedinci („bolest jedinčadi”), mada ovo nije pravilo. Isti je slučaj sa prvorođenom djecom – zbog neiskustva roditelja, ali i sa najmlađim djetetom („maza”).
Psihogeni oblici reagovanja djece
Mnoga djeca u predškolskom, a naročito školskom uzrastu, konkurišu svojim psihogenim reakcijama da u adolescenciji i odrasloj dobi imaju neku od psihosomatskih, odnosno bolesti adaptacije, tj. bolesti prilagođavanja.
Postoje djeca sa neuropatskom konstitucijom (nervozno – osjetljivo dijete). Ta djeca već u odojčadskom uzrastu plaču na mali dodir, bacakaju se na prsa, ljute se,
trzaju se na šumove i površno spavaju. Neka gutaju vazduh (aerokolija), što izaziva plač (zbog stvaranja kolika – grčeva – u stomaku). Neka od djece sa neuropatskom konstitucijom u toku afekta, ljutnje, inata, počnu da povraćaju (habitualno povraćanje). To se naziva i centralno acetonemično povraćanje. Neka djeca stiču naviku da se zacenjuju (afektivni respiratorni grčevi – krize).
Objektivno (klinički) gledano, nervozno, osjetljivo dijete ima astenični (mršavi) habitus sa zaliscima u kosi („uglovi tajnog savjetnika”) i čuperkom na čelu koji strči. Postoje i neuropate sa pastoznim (gojaznim) habitusom i flegmatičnim temperamentom. Ta djeca imaju labilan vazomotorni sistem, često mijenjaju boju lica (bljedilo lica, crvenilo lica), zavisno od situacije. Psiha im je lako povredljiva (plaču na najmanju draž). Pojedina djeca regrediraju na infantilne obrasce ponašanja. Moguća je pojava noćnog i dnevnog nevoljnog umokravanja (lat. enuresis nocturna et diurna), ali oni mogu i da sisaju palac, grickaju nokte itd.
Često se djeca, kada treba da pođu u vrtić ili školu, žale na bolove u trbuhu („pupčane kolike”), koji se ponavljaju, bez organskog uzroka, a koji nastaju zbog spazma (grčeva) tankog i debelog crijeva i spazama (sužavanja) krvnih sudova crijeva. Ovo što se dešava u crijevima ekvivalent je migreni i epilepsiji.
U pubertetu, koji predstavlja vulnerabilni period, zbog značajnih tjelesnih (somatskih) i psihoseksualnih transformacija, često se pedijatru jave djevojke koje dobiju histerični atak kao reakciju na neku situaciju u porodici, školi, društvu, ljubavi itd. Kada nastane histerični atak, djevojke počnu da hiperventilišu i dobiju grčeve u mišićima i trzaje (zbog respiratorne alkaloze – pada ugljen-dioksida u krvi i pada kalcijuma).
Osim loših strana, povišena osjetljivost (senzibilitet) ima i dobrih strana, jer ta djeca u odraslom dobu postaju dobri naučnici i umjetnici.
Šta je najvažnije uraditi u ovakvim stanjima?
Najvažnija je psihoterapija. Treba liječiti bolesnu ličnost djeteta koja je u toj dobi plastična i da se transformisati. Veliki značaj ima i promjena sredine (privremeno ili stalno). Važno je i milovanje „malog” djeteta. Sa djetetom treba boraviti na čistom vazduhu. Dobro je navesti ga na druženje sa djecom „jačeg” nervnog sistema.
Rana socijalizacija (smještaj u vrtiće) bitna je iz razloga što će dijete da se oslobodi egocentrizma (sebičnosti) i da se razvija u psihosomatski zdravu ličnost, sposobnu da prebrodi bilo koju vrstu krize u budućem životu, a takođe će znati da vaspitava svoje potomstvo u pravilnom smjeru. Time će se preduprijediti – prevenirati, mnoge bolesti adaptacije, koje će u aktuelnom vremenu, a u budućem vremenu sigurno i više, predstavljati veliki socijalno-medicinski i ekonomski problem svakog društva, bilo ono siromašno, ili bogato.
Piše: prim. dr Miroslav Femić, spec. pedijatar
Dodajte komentar