Važnost kompetencija u farmaceutskoj praksi

0
412

Svjetska federacija farmaceuta (International Pharma­ceutical Federation – FIP) posljednjih godina s posebnom pažnjom razvija programe za evaluaciju i razvoj kompetencija u farmaciji, kao i edukacijske modele koji omogućavaju porast kompetencija. Globalni okvir za testiranje kompetencija dobio je svoju završnu formu i nakon evakuacije mnogih zemalja postaje službeni model za procjenu kompetencija u farmaciji. Stručno naučne kompeten­cije magistara farmacije prema ovom modelu dijele se u 3 osnovne grupe: stručne kompetencije, kompetencije organizacije i upravl­janja, lične i profesionalne kompetencije.

Model Globalnog okvira kompetencija opisuje 20 vrsta sa ukupno 100 pripadajućih specifičnih pokazatelja. Potrebno je da određeni specifični pokazatelji budu jasno vidljivi za vrijeme pružanja farmaceutsko-zdravstvene njege da bi se mogao tačno procijeniti njihov nivo, a konačno i nivo kompetencije. Pri njiho­voj procjeni ne razmatra se, dakle, načelno pristajanje uz očekivane standarde ponašanja, već usklađenost stavova i stvarnog ponašanja magistara farmacije u praksi. Pri tome se mogu uočiti okolnosti koje dovode do mogućih neusklađenosti, te donijeti zaključci i planovi za budući razvoj kompetencija.

Stručne kompetencije obuhvataju ulogu farmaceuta u javnom zdravstvu i pružanju farmaceutsko-zdravstvene njege u ambulantama, bolničkim ambulantama i specijalizovanim trgovi­nama medicinskih proizvoda. Farmaceutsko -zdravstvena njega predstavlja farmaceutovo odgovorno pružanje sigurne i racionalne terapije pacijentu. Riječ je o profesionalnoj djelatnosti u kojoj magistar farmacije preuzima odgovornost za pozitivan ishod terapije lijekovima. Farmaceutsko-zdravstvena njega proizlazi iz načela i postulata kliničke farmacije, što farmaceuti prepoznaju kao naučni temelj za intervencije u liječenju. Koncept kliničke farmacije do kraja razjašnjava ulogu magistra farmacije u procesu pružanja zdravstvene zaštite, dok farmaceutsko-zdravstvena njega opravdava osnovnu namjenu i svrhu postojanja kliničke farmacije. Ona podrazumijeva različite načine saradnje zdravst­venih stručnjaka pri kojima se nauka i praksa mogu povezati u brizi za pacijenta. Može se reći da su definicije kliničke farmacije i farmaceutsko-zdravstvene njege uzročno-posljedično povezane zajedničkim ciljem – povećanjem djelotvornosti i sigurnosti farmakoterapije.

Farmaceuti, naime, mogu znatno povećati kvalitet liječenja pružanjem njege koja je multidisciplinarna, kolaborativna, te usmjerena na pacijenta, što je osnovna osobenost kliničke farmacije. Da bi taj uticaj imao najveći mogući učinak, potrebno je razvijati ne samo znanja, nego i vještine iz područja kliničke farmacije, a klinička praksa morala bi zauzimati sve veću ulogu u dnevnom radu farmaceuta, umjesto da bude tek jedna od mogućih opcija ili specijalnosti farmaceuta.

Pokazatelji stručnih kompetencija precizno definišu koliko je magistar farmacije kompetentan u promociji zdravlja, informisanju i savjetovanju pacijenata o prevenciji, liječenju i kontroli bolesti. Procjena pokazuje kompetencije u odabiru i pripremi ljekovitog oblika, samom izdavanju lijekova i pomagala, znanje o farmakoterapiji, praćenje same terapije, te prepoznavanje dijagnoze bolesti i savjetovanje pacijenata.

Kompetencije organizacije i upravljanja obuhvataju komplementarne organizacijske vještine i potrebna znanja za koje očekujemo da ih farmaceuti razvijaju radi obnavljanja funkcija organizacije i upravljanja. Znanja koja se očekuju od kompetentnog farmaceuta obuhvataju znanje o finansijama i odgovorno poslovanje, timski rad i upravljanje ljudskim potenci­jalima, vremenom i kvalitetom usluge. Nadalje, tu su i nabavka, briga o zalihama, te motivacija članova tima, atmosfera i radno okruženje. Bez razvijenih kompetencija organizacije i upravljanja, ni stručna znanja, ni briga za pacijenta, ne mogu biti razvijene do željenog nivoa. Protočnost informacija, inicijativa, preuzimanje odgovornosti i pravilno postavljanje prioriteta očekuje se od svih članova farmaceutskog tima. Bez obzira na nivo odgovornosti, konačan rezultat farmaceutskog tima i ustanove zavisi od stava i postupaka pojedinog farmaceuta.

Ove kompetencije povezane su s razvojem ljudskih potencijala. Evaluacija znanja, vještina i sposobnosti daje sliku trenutnog stanja, te može poslužiti kao polazište za razvoj ljudskih potencijala. Ocjenjivanje kompetencija vrlo često se uklapa u razvojne procese organizacija ili nacionalnih strukovnih udruženja. Čin ocjenjivanja može biti sproveden na više načina. U najvećem broju slučajeva neposredno nadređeni procjenjuju svoje podređene, no ponekad se evaluacija sprovodi samoocjenjivanjem, ekipnim ocjenjivanjem, tajnim ocjenjivanjem ili uz pomoć specijalizovanih centara za procjenu. Konačnu je ocjenu najbolje donijeti uzimajući u obzir, ako je to moguće, više param­etara. U otvorenim i tzv. generativnim sistemima ove ocjene se uzimaju u obzir pri napredovanju, odlukama o specijalizaciji stručnjaka ili organizaciji novih projekata. Ako je postupak ocjen­jivanja nepristrasan, a kriterijumi ocjenjivanja potpuno jasni, promjene koje slijede nakon ocjenjivanja mogu imati snažan motivacijski učinak. Pouzdana ocjena podrazumijeva ocjenjivanje od osobe koja ima vlastito iskustvo u području koje ocjenjuje. U tom kontekstu u taj je proces moguće uklopiti motivacijske razgovore, postavljanje ciljeva, plan razvoja i procjenu zadovoljstva zaposlenih.

Profesionalne i lične kompetencije obuhvataju lična zalaganja i individualnu dodatu vrijednost pojedinca stručnim kompetencijama i kompetencijama upravljanja i organizacije.