Aleksandra Vojvodić, dipl. psiholog
Savremenom čovjeku sve više je poznat značaj mentalnog zdravlja. Ipak, on se često toj temi posvećuje, ne zbog razumijevanja značaja istog, već zbog prepoznavanja društvenih posljedice koje narušeno mentalno zdravlje može imati. On se mentalne bolesti i osoba sa mentalnim oboljenjem više plaši nego što ih razumije.
Čega se u mentalnoj bolesti čovjek toliko plaši?
Jasno je da on nema dovoljno znanja o psihološkim fenomenima, međutim, ni ne treba da ih ima. On ne zna o avionima, pa ih koristi za transport u druge gradove, zemlje i kontinente. Ne zna sve ni o fizičkim bolestima, pa se liječi, i ako se liječi društvo ga tumači kao dobar primjer. Takođe, ne zna ni o medikamentima, pa ih svakodnevno konzumira. Dakle, nije problem u neznanju o mentalnim bolestima, već u nečemu drugom što čovjek vidi, razumije i tumači, a što ga navodi da se plaši, stidi i prikriva mentalnu bolest.
Mentalno zdravlje i mentalna bolest
Kada govorimo o mentslnom zdravlju, važno je da ga sagledamo kao jednu dimenziju na čijim se krajevima nalaze mentalno zdravlje i mentalna bolest. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 20-25% svjetske populacije imalo je iskustva sa mentalnom bolešću, a skoro trećina stanovnika Evrope iskusila je mentalno oboljenje. Taj broj raste i povećava se svakodnevno. Mogućnost da veliki broj nas ima neke izazova sa mentalnim zdravljem je velika, a često očekivana i normalna. Čovjek tokom života ima mnoge krize, kako razvojne tako i životne, koje izazivaju određena stanja koja mogu da u različitom stepenu utiču na mentalno zdravlje. U najvećem broju slučajeva pozicija osobe na dimenziji psihičkog zdravlja nije aposlutna i statična već dinamična i relativna. To znači da u nekom trenutku možemo da imamo mentalnih problema, dok ih u nekom drugom ne moramo imati, bar ne u obimu kao ranije. Zahvaljujući napretku psihologije, psihoterapije i grana medicine koje su od značaja u ovoj oblasti, poput psihijatrije, neurologije i endokrinologije, objektivna mogućnost poboljšanja stanja osobe je zaista velika. Mnoga mentalna stanja su izlječiva, ona koja su složenija se takođe mogu staviti pod konrolu adekvatnim tretmanom, čime se unapređuje kvalitet života oboljele osobe. Uprkos svemu navedenom, mnogi problemi sa mentalnim zdravljem se ne rješavaju. Zašto?
Strah kao rezutat neznanja
Strah od mentalne bolesti proizilazi prije svega iz neznanja. Neznanje takođe čini osnovu stigme, ključnog pojma za razumijevanje negativnog društvenog stava prema mentalnim oboljenjima i osobama oboljelim od mentalne bolesti.
Pod stigmom podrazumijevamo skup negativnih uvjerenja koje pojedinac ili društvo imaju o nekome ili nečemu, u našem sličaju prema mentalno oboljeloj osobi i mentalnom oboljenju. Stigmatizacija podrazumijeva postojanje karakteristike pojedinca koju društvo tumači kao nepoželjnu, i koju, kada ona postane vidljiva u društvenoj interakciji, koristi kao razlog i dozvolu za diskreditaciju same osobe, njenog identiteta i suštine. Dakle, stigma nije samo uvjerenje već cjelokupna dinamika koja se odvija između društva i pojedinca.
Stigmu možemo posmatrati sa nivoa misli, emocija i ponašanja. U njenoj osnovi su stereotipi, predrasude i diskriminacija. Stigma dovodi do prakse odvajanja osoba koje nose ovu “sramnu” karakteristiku mentalnog oboljenja od društva i obezvređuje njegov društveni status. Stigmatizacija donosi negativne posljedice kako pojedincu tako i njegovoj porodici, jer društvena stigma nije ograničena samo na nosioca stigme već se može proširiti i na njegovo prijateljsko, porodično okruženje kao i na stručnjake u oblasti za mentalnog zdravlja. Poseban problem čini predrasuda da su neugodne situacije u vezi sa mentalnom bolešću u potpunosti odgovornost pacijenta i njegov izbor, te one izazivaju stavove ljutnje, odbijanje i osudu društva.
Ukoliko, uzimajući u obzir stigmatizaciju kao konstantan proces kojem su osobe sa mentalnim izazovima izložene, sagledamo rekacije društva, biće nam jasniji odgovor na pitanje koje je postavljeno na početku: Čega se čovjek plaši?
Stigma se prvobitno vezala za zarazna oboljenja poput lepre, kolere, tuberkuloze, AIDS-a i sl. Strah od zaraze, obolijevanja, smrti i gubitka kontole duboko se urezala u čovjekovoj psihi. Prvobitna svrha ovakvih rekacija bila je – zaštita. Međutim, internalizacijom takvih stavova i generalizacija na mnoge pojave, uključujući mentalne bolesti, dovele je, u kombinaciji sa nedovoljnom informiranošću, do neutemeljenog odbacivanja osoba sa mentalnim izazovima. Takve osobe se danas izbjegavaju, smatraju opasnim, neadekvatnim i nefukncionalnim. U suštini, mentalno oboljeli se nerijetko smatraju teretom i opasnošći po duštvo. Oni ne mogu da rade, ne mogu da daju doprinos zajednici, ne mogu da imaju zdravu porodice i djecu, ne mogu da budu uspješni biznismeni, saradnici i kolege. Njegovanje ovakvih, pogrešnih uvijerenja, čini ozdravljenje osoba koje imaju neke mentalne poteškoće gotovo nemogućim, a često su ona i uzrok obolijevanja, ili bar njihov značajan faktor.
Mnogi ljudi sa ozbiljnim mentalnim bolestima su sočeni sa dvostrukim izazovom. S jedne strane, oni se bore sa simptomima i poteškoćama koji su rezultat bolesti. S druge strane, stereotipi i predrasude koje proizilaze iz pogrešnih shvatanja o mentalnim bolestima, osude i odbacivanja, dodatno ugrožavaju mentalno zdravlje i sužavaju opseg mogućnosti. Stoga, osobe koje i imaju simptome, izbjegavaju traženje pomoći u strahu da će biti podvrgnuti društvenoj agresiji, osudi i odbacivanju od strane porodice, poslodavaca i bliskih ljudi. Kao rezultat i jednog i drugog, ljudi sa mentalnim bolestima su često lišeni svijesti o mogućnosti da budu izliječeni i nade da mogu imati kvalitetan život: dobre poslove, siguran smještaj, zdravstvenu zaštitu, povezanost sa grupom ljudi, porodicu, prijatelje, pomoć i podršku.
U društvu koje osuđuje, za izliječenje je potrebna hrabrost. Hrabrost za vjeru u sebe, svoje kapacitete i mogućnost normalnog života, uprkos osudama društva. Nastanak mentalne bolesti nije isključivo odgovornost oboljelih, ali izlječenje je zajednička odgovornost društva i same osobe. Mentalne bolesti često imaju složene uzroke koji uključuju genetske, biološke, psihološke i socijalne faktore. Međutim, preduzimanje akcija za poboljšanje mentalnog zdravlja je isključivo u moći osobe. Uprkos tome, društvo je to koje treba da formira pogodnu sredinu u kojoj je traženje pomoći poželjno, a izlječenje moguće. Sve dok društvo ne postane svjesno i osjetljivo prema ovoj temi, nije moguće eliminisati diskriminaciju, stigmatizaciju i marginalizaciju osoba sa mentalnim bolestima. Do tada, značajan dio destigmatizacija je u rukama upravo onih koji imaju mentalnu bolest.
Dodajte komentar