Kako kontrolisati emocije kod djece

Emocije su jedna vrsta energije u pokretu. One nas snab­dijevaju informacijama onda kada smo voljni da ih iskusimo i predstavljaju originalan put do spoznaje. Nažalost, mnogi se plaše te energije i odupiru joj se na način da je negiraju, da je guše ili jednostavno pokazujući svijetu tzv. cool, ili hladno lice za sve prilike, jer će tako „dobro proći u životu”, tj. nikome se neće zamjeriti i svi će reći kako se dobro uklapaju i snalaze.

Međutim, naše emocije se osjećaju zarobljenim i pronal­aze sebi manje ugodne puteve do slobode, kao što je gnjev i fizička agresivnost, onda kada ih najmanje očekujemo i kada se pitamo kako je uopšte takav vrisak proizašao iz naše usne šupljine. U ovakvim životnim momentima doživljavamo sebe i svoje dijete kao stranca i ne znamo kako da se nosimo sa tom reakcijom. Da ne bi došlo do tog stanja treba djelovati preventivno, kako kod nas samih tako i kod naše djece, a to je da postanemo svjesni naših emocija i da ih znamo glatko voditi kroz život. Pogrešno je misliti da su emocije čista akcija ili reakcija, one su tu da nam kažu STOP i OBRATI PAŽNJU, bilo da je riječ o emociji ljubavi ili emociji mržnje i ljutnje. Mnoge bi stvari u životu prošle neopaženo da nam nije emocija, pa čak i onih manje poželjnih. Da nije emocija mnogi bi ljudi jurili bezobzirno kroz život ne gledajući da li su nešto zgazili.

Prije nego naučimo našu djecu da putem raznih tehnika i inteligencije kontrolišu svoje emocije moramo ih upoznati sa njihovim emocijama i dati im pravo da ih osjećaju.

PRAVO DA OSJEĆAJU…

Djeca često dobiju poruku da su njihovi osjećaji:

1. Nebitni – kada mu roditelj na njegov/njen zahtjev odgov­ori sljedeće: „Tamanposla da i o tome brinem..’.’;

2. Nevaspitni – kada roditelj želi da ga/je smiri, pa kaže: „Pametna djeca se fino ponašaju” – dijete zaključi da nije pametno jer se ne ponaša fino;

3. Destruktivni – kada dijete napravinered igrajući se, onda se roditelj usudi reći: – Kuću ćeš nam raznijeti;

4. Štetni za druge – kada nema kraja pitanjima onda roditelj alarmira: – Puknuće mi glava ako tako nastaviš;

5. Odbojni za okolinu – kada dobije ukor u školi onda roditelja brine: – Šta će reći drugi kakvo dijete imam?;

6. Umanjuju im vrijednost – kada dođu gosti a dijete ne zna ispravno da jede za stolom, onda roditelj komentariše: „Kako si smotan;

7. Da nisu stvarni – kada dijete dođe iz škole i plače što su ga druga djeca vrijeđala, onda roditelj umanjuje efekat situacije riječima: – Ma znam ja da to nije tako bilo;

8. Nezreli – kada mu se ne kupi omiljena igračka, onda dobije stručan savjet: – Veliki dječaci ne plaču zbog glupih stvari;

9. Neshvatljivi – kada osramoti roditelja svojim nestašlucima, onda čuje sljedeće: – Ne shvatam kako se možeš tako ponašati.

Kada roditelji uporno prave serije komunikacijskih propusta i kada djeca dođu do zaključka da su nebitna, nevaspitana, destruktivna, štetna za druge, odbojna za okolinu, da uman­juju vrijednost svojim roditeljima, da nisu stvarna, da su nezrela i neshvatljiva, onda je za očekivati da u njima proradi frustracija, ljutnja, pa čak i gnjev, i ono što se od tih emocija da primijetiti na njihovom spoljašnjem izgledu, kao što je na primjer namršteno lice, hladan pogled, neposlušnost, glas pun netrpeljivosti, vrištanje, uvredljive riječi, udaranje, sve zajedno nije ništa u poređenju sa njihovom unutrašnjošću u kojoj je narušeno samopouzdanje i u kojoj se oni vide kao potpuno beznačajna i bespomoćna bića. Možda nam to stanje postane slikovitije kroz sljedeću priču o ekserima:

„Bio jednom jedan dječak jako teške i naprašite naravi. Često je vrijeđao druge ljude svojim gnjevom. Svi su ga izbjegavali. Njegovom ocu nije bilo nimalo lako vaspitati takvo dijete. On odluči da ga poduči životnoj lekciji i da mu pokaže kako njegovo ponašanje izgleda u očima drugih. I tako mu otac dade vreću punu eksera i reče mu da svaki put kada izgubi strpljenje i kada se posvađa s nekim da zakuca po ekser u vrhove drvene ograde.

Odmah prvog dana dječak je uspio da zakuca 37 eksera i tek tada je shvatio da je to velik broj povrijeđenih duša. Narednih dana i sedmica uspio se kontrolisati, sve s ciljem da smanji broj eksera, i zaista, broj eksera se smanjivao iz dana u dan, sve dok nije došao dan kada nije ni jedan ekser morao zakucati. Ponosno je otišao do oca da mu pokaže svoj uspjeh: – Danas nisam ni jedan ekser ukucao! Poradio sam na svom strpljenju! – a otac mu na to odgovori: – Sada uradi sljedeće! Svaki put kada izgladiš odnos sa ljudima koje si povrijedio izvadi po jedan ekser sve dok ne otkloniš sve eksere iz ograde. Dječak je danima i sedmicama uporno radio na izglađivanju odnosa, a broj eksera se smanjivao sve dok nije došao dan kada je i posljednji ekser izvadio iz ograde. Ponosno je otišao do oca da mu pokaže da je ograda bez eksera i da je uspio ostvariti svoj cilj. Onda mu otac reče da dobro pogleda ogradu i bezbrojne rupe koje su povađeni ekseri iza sebe ostavili. Ograda neće više nikada biti kao prije..”

Ova nas priča vodi do našeg sljedećeg koraka u svijetu emocija, a to je da kroz komunikaciju razvijemo svijest o tome da svako treba da nosi svoje emocije i da za njih snosi odgovornost.

BITI ODGOVORAN ZA SVOJE EMOCIJE…

Odgovarati za svoje emocije znači da ne možemo smatrati druge odgovornim za stanja koja osjećamo. Kod nas je uvriježen izraz JE L’ TE TO NEKO NALJUTIO!?, što ukazuje na to da mi pasivno dopuštamo da neko drugi utiče na naše unutrašnje stanje i da nam emocije služe samo kao automatski reaktor u kojem mi nemamo nikakvog razumnog učešća. Niko nas ne može naljutiti niti obradovati ako mi to ne dopustimo i mi sami odlučujemo kako ćemo se u određenom momentu osjećati. Ako svojoj djeci pokažemo ličnim primjerom da naše raspoloženje ne zavisi od njihovih emocionalnih izliva, onda će i oni shvatiti da na taj način treba gledati na svijet oko sebe. Drugim riječima, u direktnom obraćanju djetetu to ide otprilike ovako: tvoj izliv gnjeva u momentu kad nisi dobio slobodno da ideš sa drugarima vani ne znači da i kod mene mora prouzrokovati istu reakciju, jer emocije ne služe za akciju i reakciju. Samim tim učiš da kada te neko u razredu vrijeđa ne znači da kod tebe mora stvoriti isti osjećaj i potrebu da uzvratiš na isti način, jer tvoj osjećaj i tvoje odluke zavise od onoga šta ti dozvoliš u datom momentu. Ovo je jedna u nizu poruka koje dijete može da shvati i primijeni u svom životu, ako se mi umijemo pravilno odnositi prema emocijama, kao što se može vidjeti u sljedećim primjerima: