O transplataciji jetre sa dr Blaž Trotovšekom, gostujućim predavačem Medicinskog fakulteta

0
39

Na Medicinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore, na temu Transplatacija jetre, predavanje je 24. oktobra održao prof. dr Blaž Trotovšek, profesor Medicinskog fakulteta u Ljubljani, rukovodilac Odjeljenja za transplantaciju jetre Univerzitetskog medinskog centra Ljubljana i  rukovodilac Nacionalnog tijela za nabavku organa, u Sloveniji.

Njegovo predavanje, za koje mu je sertifikat uručio dekan Medicinskog fakulteta prof. dr Miodrag Radunović, bilo je povod da sa njim razgovaramo na temu teške zahtjevne hirurške intervencije, uspješnosti programa donacije u Sloveniji, riziku i životu pacijenta nakon operacije, te prenosu znanja na nove generacije.

Predavanju je prethodio sastanak uprave Medicinskog fakulteta sa profesorom Trotovšekom, na kojem su dogovoreni modaliteti dalje saradnje. Profesor Trotovšek je otvorio mogućnost boravka saradnika za dalju edukaciju na Odjeljenju za HBP hirurgiju i transplantaciju jetre Univerzitetskog medinskog centra Ljubljana.

UCG: Transplatacija jetre je danas rijetka operacija koja se ne izvodi u svim zemljama. Kada je riječ o Zapadnom Balkanu, gdje je ona dominanto u praksi? Takođe, koji je stepen uspješnosti operacije?  

Prof. dr Trotovšek: Transplantacija u redovnoj kliničkoj praksi na Zapadnom Balkanu je prisutna u Sloveniji i Hrvatskoj, a u Srbiji i Bosni više se izvodi sporadično. Zašto je tako, odgovor treba tražiti prvenstveno u kvalitetu i organizaciji donorskih programa koji su u obje spomenute zemlje uspješni. Hrvatska ima oko 30 donora poslije moždane smrti na milion stanovnika, a Slovenija oko 20 na milion u godini. Jako je bitno i to što su obje zemlje već više od 20 godina članovi područja Eurotransplanta. To je osnova za izvođenje bilo kojeg programa transplantacije, pa i jetre. Što se tiče uspješnosti, jednogodišnje preživljavanje danas se kreće oko 80 – 90%, a petogodišnje, što opet zavisi od indikacije za transplantaciju, danas iznosi od 70 – 85%, pa čak i više u pojedinačnim centrima. U Sloveniji jednogodišnje preživljavanje poslije transplantacije je bolje nego u području Eurotranplanta, kome pripadamo (84% prema 82%), a jednako je i petogodišnje veće (76% prema 71%).

UCG: U kojim slučajevima se pribjegava transplataciji jetre, te koje su indikacije za presađivanje jetre?

Prof. dr Trotovšek: Transplantacija je danas metoda liječenja kako akutnog zatajenja jetre iz različitih razloga tako i hronične disfunkcije organa koja je najčešće, na našim prostorima, posljedica ciroze različite geneze. Epidemiologija uzroka koji dovode do hroničnog otkazivanja jetre jako je različita u odnosu na geografsko područje. Alkoholizam, infekcije virusima hepatitis B i C vjerovatno su najčešći uzroci oštećenja jetre. Očekuje se u sljedećim decenijama da će metabolički sindrom i gojaznost preuzeti primat. Novi ljekovi za liječenje virusa hepatitisa B i C bitno će smanjiti učestalost ove indikacije u razvijenim zemljama. Autoimune bolesti jetre i žučnih puteva i metaboličke bolesti jetre bitna su indikacija za transplantaciju. Postoje i mnogobrojne druge indikacije za transplantaciju, kao trauma i neke druge bolesti, koje nisu tako učestale. Nemojmo zaboraviti i na neke maligne bolesti jetre, kod kojih je transplantacija u određenim situacijama metoda izbora, jer liječi na jednoj strani osnovnu bolest – cirozu, a na drugoj strani sam tumor. Takvi su primijeri pacijenta sa karcinomom stanica jetre (HCC), koji mogu imati petogodišnje preživljavanje veće od 70%, kad se poštuju određeni kriterijumi selekcije.

Ova oblast, koju danas nazivamo transplantacijskom onkologijom, u budućem periodu će biti sve značajnija. Karcinomu stanica jetre, epiteloidnom hemangioendoteliomu i neresektabilnim metastazama neuroendokrinih tumora probavnog trakta kao indikacije za transplantaciju jetre u određenim uslovima pridružit će se vjerovatno i metastaze kolorektalnog karcinoma, perihilarnog holangiokarcinoma, a možda i druge.

UCG: Transplatacija jetre podrazumijava zajednički rad multidisciplinarnog tima. Ko ga sve čini i da li je teško imati na okupu stalno isti tim stručnjaka?

Prof. dr Trotovšek: Transplantacija jetre je kompleksno liječenje kod kojeg je multidisciplinarni rad prisutan od početka. Počinje već kad se odlučuje o indikaciji i početku pripreme pacijenta na liječenje. U tom radu sarađuju hepatolog,  gastroenterolog, hirurg, anesteziolog, intenzivisti, a druge struke se uključuju po potrebi i u skladu sa protokolom priprema pacijenta na zahvat. Obim pretraga o primjerenosti pacijenta za transplataciju je veliki i traži mišljenje kardiologa, neurologa, nefrologa, infektologa, psihjiatra, stomatologa, socijalnog radnika i drugih, da se ustanovi kakvu će korist i rizike donijeti transplantacija pacijentu.

UCG: Jedan od najvećih problema transplantacije organa jeste nalaženje odgovarajućeg donora. Kakvo je iskustvo Slovenije na ovom polju?

Prof. dr Trotovšek: Kao što sam već rekao bitni dio svakog programa transplantacije je efektivan donorski program. Što veći je, to bolje. Postupak mora biti dogovoren i standardan. Vodi se odvojeno od transplantacijskog programa, a intenzivna saradnja i komunikacija su neophodni. Integracija programa u međunarodne organizacije, kao što je Eurotransplant omogućava malim zemljama kao što je Slovenija, a vjerujem u budućnosti i Crna Gora, da pronađu donore za pacijente sa akutnim otkazivanjem jetre, za koje je transplantacija jedina mogućnost za spašavanje života. A dovoljan broj domaćih donora omogućava razvoj nacionalnog programa transplantacije, gdje bi cilj morao biti 15-25 transplantacija na milion stanovnika. Saradnja u Eurotransplantu je Sloveniji pomogla da ispunimo sve ove zahtjeve. U posljednjih deset godina Slovenija  šalje višak organa u područje Eurotransplanta, prosječno oko 10 jetri godišnje.

UCG: Koliko je moguć povratak pacijenta normalnom funkcionisanju nakon operacije jetre? Šta su iskustva pokazala do sada?

Prof. dr Trotovšek: Poslije transplantacije ili poslije hirurškog zahvata na jetri pacijenti se vraćaju u normalan život. Dozvolite da Vam objasnim na primjeru. Mama dvoje djece sa 45 godina ima primarnu biliarnu cirozu, stalno je umorna, svrabež kože je stalno prisutan i depresivna je. Par dana odlazi na posao, a onda je mjesec na bolovanju jer je tako umorna. Dodjeljuju joj invalidsku penziju i počinje da razmišlja o transplantaciji jetre zbog lošeg kvaliteta života. Poslije transplantacije brzo se oporavlja, nema komplikacija i poteškoća koje su  njoj i nenoj porodici uništavale život. Njen najveći problem je to što ne može raditi jer su je već penzionisali. Da, pacijenti poslije transplantacije mogu igrati profesionalni fudbal, stati na postolje Olimpijskih igara u skijanju, raditi i živjeti kao normalni ljudi. Naravno, priče su različite, a mi kao društvo i pojedinci dužni smo da te ljude ponovo primimo u svoju sredinu.

UCG: Vi imate saradnju sa Medicinskim fakultetom UCG. Koliko je važno usavršavanje i prenošenje znanja? Pretpostavljamo da se ona, sa razvojem medicine, konstantno nadograđuju.

Prof. dr Trotovšek: Edukacija u medicini je jedna specifična tema, koja se teško upoređuje sa bilo kojom drugom edukacijom. Bitna je razlika u materijalu na kojem radimo, a to su ljudi. Posebno je komplikovana edukacija u hirurgiji, koja je zapravo najagresivnija zakonom dozvoljena djelatnost u miru. Razultat hirurškog zahvata može biti mrtav pacijent i meni je nepoznata druga djelatnost u miru kod koje bi to bilo dozvoljeno. Odatle proizilazi ova velika odgovornost koju mi kao učitelji imamo ponajprije kod naših pacijenata, a uz to i kod naših učenika. Odnos učitelja i učenika koji je tako lijepo zapisan u našoj Hipokratovoj zakletvi trebao bi biti stalno u našim mislima. To bi dovelo do još boljeg sarađivanja, uz poštovanje razlika, pa i specijalnih kvaliteta pojedinaca, kojih ima mnogo u našem regionu. Prenošenje znanja je dužnost nas učitelja, a stalno usavršavanje obaveza naših učenika a i nas, jer funkcija učitelj učenik u medicini nije nešto stalno. Često može i takozvani učitelj dosta naučiti i od učenika. Ova interakcija treba biti u funkciji boljeg liječenja pacijenata, odnosno toga kako liječiti bolje i više pacijenata.

                                                                                                                                Izvor: UCG