Reumatoidni artritis (RA) u svom potpuno razvijenom obliku je simetrična upalna bolest sinovijalne membrane perifernih zglobova. Postoji mogućnost nastanka deformirajućeg poliartritisa, takođe sa širokim spektrom izvanzglobnih aktivnosti, kao što su gubitak mišićne mase, „suve oči” ili pak osteoporoza.
Uzrok reumatoidnog artritisa nije poznat, iako je inciden-cija seropozitivnog reumatoidnog artritisa oko 3% veća. Nema podataka da trauma, klima, prehrana, stres, metabolički ili endokrini faktori učestvuju u nastanku bolesti. Kod 80% bolesnika sa reumatoidnim artritisom nalaze se cirkulirajuća antitijela usmjerena na antigene specifične za Epstejn-Barov virus i autoan-titijelni odgovor za reumatoidni artritis pospješuje odgovor na te antigene.
Dijagnoza se postavlja na osnovu kriterijuma koje je prvo predložilo Američko reumatološko društvo davne 1958. god. i modifikovale 1988. god. Iako je reumatoidni artritis primarno bolest sinovijalnih zglobova, mogu biti zahvaćeni i drugi organski sistemi. Karakteristika reumatoidnog artritisa su česte ekzecerebracije i remisije. Iako su rani simptomi teško prepoznatljivi i veoma nespecifični, sastoje se od umora, malaksalosti, difuzne mišićno-koštane boli i ukočenosti. Periferni zglobovi šaka i stopala prvi su zahvaćeni, i to uglavnom simetrično. Najočitiji simptom je bol i ukočenost zgloba. Hipertrofija sinovije i izliv uzrokuju otoke, a zahvaćeni zglobovi su topli i bolno osjetljivi. Najteži oblik poremećaja, koji uzrokuje dugotrajnu nesposobnost, jeste oštećenje donjih ekstremiteta. Obično se ljudi žale na jutarnju ukočenost koja se poboljšava u toku dana da bi se ponovo povratila u toku noći.
TERAPIJA
Cilj liječenja je smanjiti bol i upalu, spriječiti ekzecerebraciju zgloba ili pak poboljšanje funkcionalne sposobnosti zgloba. Liječenje treba započeti što je prije moguće, jer postoje dokazi da se kod većine bolesnika razvija erozija kostiju nakon dvije godine netretiranog reumatoidnog artritisa. Namedikamentozno liječenje obuhvata izikalnu terapiju koja se primjenjuje i u akutnim i u hroničnim fazama razvoja reumatoidnog artritisa. Vježbe jačanja daju potporu da bi se spriječila atrofija i povećala mobilnost zgloba, dok led, toplina ili elektro metode omogućavaju smanjenje bola i otoka.
Današnje smjernice medikamentoznog liječenja stavljaju akcenat na DMARD lijekove, koji omogućavaju smanjenje remisije, iako se rijetko postiže kontinuiran nivo CRP-a, bliže normalnim vrijednostima.
Analgetici – paracetamol ima ključnu ulogu u početku bolesti, za jednostavno uklanjanje boli. Kasnije, kada dolazi do progresije bolesti, njegova je uloga neznatna i koristi se kao redovna terapija boli. Rizike i koristi treba pažljivo razmotriti, naročito kod starijih ljudi.
Nesteroidni antireumatici – Nesteroidni antireumatici su pouzdano djelotvorni lijekovi koji čine najbrojniju grupu lijekova, oko pedesetak preparata. Nesteroidni antireumatici zapravo su se počeli uzimati još 1829. godine, kad je prvi put izolovan salicin iz vrbe, a 1971. godine je otkrićem enzima ciklooksi-genaze postepeno započelo rasvjetljavanje načina kako NSAR-evi djeluju. Primjenjuju se za liječenje bolova, povišene tjelesne temperature i svih muskuloskeletnih bolesti. Gotovo u potpunosti se apsorbuju iz gastrointestinalnog trakta, metabolizuju u jetri i uglavnom izlučuju preko bubrega. Među najteže nuspojave spadaju krvarenja i perforacije gornjeg dijela gastrointestinalnog trakta, akutno oštećenje jetre i akutno zatajenje bubrega, koji su znatno rjeđi od krvarenja.
Antireumatici koji modifikuju bolest – DMARD ili Disease Modifying Antirheumatic Drugs – pružaju najvažniju strategiju liječenja reumatoidnog artritisa. Iako su svi ovi agensi, prema hemijskoj strukturi, različiti, a mehanizam djelovanja opisan 1998. godine od strane Bondesona, predstavljaju grupu lijekova koji mogu promijeniti tok progresije oštećenja kosti. Danas predstavljaju najdjelotvornije agense za kontrolu bolesti. Liječenje DMARD-om pokazuje svoje rezultate tokom 6 do 8 sedmica, iako je to u velikoj mjeri zavisno od lijeka ili pak stanja bolesnika. Doza pojedinog lijeka postepeno se povećava sve dok to dopuštaju nuspojave. Novi principi terapije reumatoidnog artritisa, koji je započeo davne 1963. godine, predstavljaju kombinacije DMARD-a koje pokazuju zadovoljavajuće rezultate i pri nižim dozama pojedinačnog lijeka. Djelujući prema dva različita mehanizma a da pri tome doza bude znatno niža omogućava svođenje na minimum toksične efekte koji obilježavaju ove lijekove. DMARD zahtijeva praćenje da bi primjena lijeka bila sigurna, jer većina njih može uzrokovati toksičnost koštane srži, a neki i jetre. Zahtjevi za praćenje zavise od lijeka, kao i od doze u kojoj se koristi.
Kortikosteroidi – godine 1949. po prvi put je dokazana djelotvornost prednizolona u kontroli reumatoidnog artritisa, i od tada upotreba ovog lijeka fluktira. Nuspojave kod primjene visokih doza prednizolona ubrzo su postale očite, npr. osteoporoza, peptički ulkus, dijabetes melitus i hipertenzija. Doza lijeka, trajanje i stepen bolesti još uvijek su predmet raspravljanja i dokazivanja najpovoljnije doze za sigurnu upotrebu kortikoster-oida koja može usporiti progresiju bolesti. Peroralni prednizolon može se primijeniti za postizanje privremenog poboljšanja dok DMARD lijekovi ne postanu djelotvorni ili se mogu primijeniti kod bolesnika sa agresivnom bolešću kod kojih se bolest ne može adekvatno kontrolisati primjenom kombinacije DMARD-a.
Intraartikularna primjena steroida može djelotvorno ukloniti bol, povećati kretanje i smanjiti deformitet u jednom ili nekoliko zglobova. Dužina reagovanja na intraartikularne kortikosteroide različita je među različitim kortikosteroidima. Doza koja se upotrebljava zavisi od veličine zglobova, dok na učestalost davanja injekcija utiče stepen postignutog odgovora nakon prve injekcije. Ti intervali traju od jedne do 5 sedmica.
Piše: mr ph. Mehridžana Derviši-Lazorja
Dodajte komentar